Košarkaški tim Univerziteta
Mičigen, jedne od onih škola na koje sam neuspešno konkurisao za
moje doktorske studije ušao je na fajnal for, u četiri najbolje
ekipe u koledž košarci, što je mene baš usrećilo, još me je
više usrećilo što su u polufinalu sinoć pobedili Univerzitet
Sirakjuz i u finalu igraju sa najboljom ekipom ove godine,
Univerzitetom Luivil. Videćemo kako će tamo proći i da li će
uspeti da osvoje titulu, a u znak podrške ja pišem o svom svetu
košarke, onome što je uvek bilo i ostaće, meni najlepše od tog
sporta...
With the third overall pick in the 1984
NBA draft the Chicago Bulls select Michael Jordan from the University
of North Carolina. Razmišljao sam u koji trenutak
da smestim početak ovog teksta, koji je na nekin način otvaranje
skrivene kutije moje ličnosti. Ako neko želi da zna ko sam ja,
zašto sam takav kakav jesam i zašto vrednujem stvari koje vrednujem
evo jednog putokaza ka odgovoru. Neće vam reći ništa konkretno, a
opet može vam reći toliko toga. Proleće 1998. maj mesec, Džordan
je već osvojio 5 titula šampiona NBA lige, dva olimpijska zlata,
jedno od tih u Barseloni, gde je stigao da prošeta ispod ogromne
reklame sa svojim likom kao da je to najnormalnija stvar na svetu.
Nije bilo srećnije osobe od mene kada sam u februaru prošle godine
stavio svoju nogu na otisak stopala velikog Džordana, koji je uliven
kraj Olimpijskog stadiona na Montjuicu u Barseloni. Svi legendarni
momenti njegove karijere već su se odigrali... svi osim jednog.
Pogodio je svoj čuveni “šut” u poslednjim sekundama odlučujuće
utakmice sa Klivlendom kada je protivnički igrač koji je skočio da
ga blokira već doskočio dok Džordan još uvek nije ni uputio šut
ka košu prosto lebdeći u vazduhu, prošla su i legendarna
takmičenja u zakucavanjima sa Dominikom Vilkinsom i njegovo
zakucavanje kada mu je glava skoro udarila u obruč, ili ono sa
linije slobodnih bacanja, prošla je blokada još
u njegovim koledž danima kada je glavom udario u tablu i morao da
izađe sa terena, ili njegov šut za pobedu i titulu nacionalnog
šampiona u koledž košarci 1982. “the
move” odnosno potez iz njegovog prvog finala 1991. protiv Los
Anđeles Lejkersa, tada još uvek sa Medžikom Džonsonom, čak i
Vladom Divcem na početku svoje NBA karijere, kada je Džordan krenuo
da zakuca, a onda se predomislio spustio loptu ispod koša u levu
ruku i položio je sa druge strane obruča. Čak je i Medžik kasnije
o tome pričao kao o potezu gde je Majkl
poleteo pa zastao u vazduhu da popije kafu i razmisli šta će
uraditi, zakucati? Ne... da razmislim još malo kad sam već ovde
gore... ne ne prebaciću je u drugu ruku i položiti. Prošlo je i
famozno sleganje ramenima nakon pobedničke trojke u finalnoj seriji
protiv Portlanda 1992. bio je to NBA rekord u
postignutim trojkama u poluvremenu neke finalne utkamice, zatim
njegov povratak nakon 2 godine pauze i 55
poena u hramu košarku Medison Skver Gardenu u Nju Jorku i sada već
čuvena “flu game”, 5. utakmica finalne serije (serije se igraju
na 4 pobede, dakle maksimalno 7 utakmica) protiv Jute 1997. kada su
Bulsi izgubili 3. i 4. meč, a pred peti je dobio grip, odigrao
bolestan tu utakmicu u gostima, u jednoj od najnezgodnijih arena za
gostovanje. Sa temperaturom i potpuno iscrpljen tako da je jedva
stajao na nogama, protiv MVP-a (Most Valuable Player) lige Karla
Malona, jednog od najboljih plejmejkera u istoriji košarke Džona
Stoktona, vratio je svoju ekipu sa 16 poena minusa, postigao 38 poena
i dobio utakmicu kojom je Čikago poveo 3-2 u seriji i kasnije
osvojio titulu. “Its all about desire, you just gotta come out here
and do what you gotta do. We wanted it really bad, and me as a
leader, you know, I had to come out and do my best, somehow I found
the energy to stay strong. I wanted it real bad.” Kao što reče
sve je stvar želje... Prošli su i neki moji lični momenti
idealizovanja Džordanovog saigrača, nestašnog, istetoviranog,
probušenog, ofarbanog Denisa Rodmana, gde sam i ja šetao gradom
ofarbane kose plašeći decu u kolicima, inspirišući pitanja
komšija... ima li ovaj mali roditelje???? Za Rodmana je čak i Fil
Džekson, najveći trener u istoriji košarke, sa više osvojenih
šampionskih prstenova nego što ima prstiju na rukama (11 titula),
sa igračima poput Džordana, Pipena, Kobi Brajanta i Šekila O'Nila,
rekao da je najveći atleta kog je ikada trenirao... ali
je isto tako rekao da kada ga je Džekson pitao da li bi želeo da
zaigra za Čikago Bulse sa Džordanom i Pipenom, ovaj odgovorio... E
baš me i za to zabole... Mala matura, ponoć,
škola se zatvara i vreme je da se slavlje nastavi u gradu. Svi kreću
na jedan izlaz, ja sam odlazim na drugi... Neka idu slobodno, meni je
ovoga i ovako već dosta. Idem kući da gledam, ono što će
ispostaviti se biti Džordanova poslednja prava utakmica (ne računam
epizodu kad se vratio iz penzije i opet sa 40 godina davao 40 poena).
Šesta utakmica finala 1998. opet Juta sa Malonom i Stoktonom, Čikago
vodi 3-2 u pobedama. Dvadesetak sekundi pre kraja Juta vodi 1 poen i
ima loptu, koja se spušta Malonu ispod koša. Rodman igra odbranu na
njemu, Džordan se prikrada sa leđa i krade je. Bulsi imaju 16
sekundi da pobede i osvoje titulu. Mnogo ljudi će reći da su Kobi
Brajant i LeBron Džejms bolji ili makar na istom nivou kao Džordan,
ali svi oni zaboravljaju jednu stvar. Kada se Kobi i LeBron dignu na
šut da reše utakmicu protivnički navijači se nadaju da će
promašiti. Kada se Džordan digao na taj svoj poslednji pravi šut
svi protivnički navijači su znali da on neće promašiti. Ako
pogledate snimak tog njegovog šuta, videćete da nijedan čovek u
publici nije imao reakciju nakon što je Džordan pogodio... Svi su
već znali da to tako mora biti. Ta aura
nepobedivosti je ono što letećeg Majkla čini najboljim
košarkašem svih vremena bez obzira na sve koji misle drugačije, a
mnogi veliki košarkaši sa neverovatnim karijerama će na kraju
ostati zapamćeni najviše po tome što su... bili... u istom
televizijskom kadru sa brojem 23 Čikago Bulsa.
With the first overall pick
in the 1996 NBA draft the Philadelphia 76ers select Allen Iverson
from Georgetown University. Dok je Majkl Džordan harao košarkaškim
terenima pojavio se neko ko je prkosio čitavom košarkaškom
establišmentu, neko ko je sve radio na svoj način, uveo hip hop
kulturu i corn rolls frizuru u sport koji je tražio da se igrači
ponašaju kako dolikuje, 183cm visoki Alen Ajverson. “I dont want
to be Michael Jordan, I dont wanna be Magic, I dont wanna be Bird or
Asiah, I dont wanna be any of those guys. You know, when my carreer
is over, I wanna look in the mirror and say – I did it my way.”
And he sure did it... his way... U jednom
trenutku izlazili su neki časopisi od po par stranica koji bi svaki
ponaosob, kada bi se raširio imao poster jednog
igrača na svojoj poleđini. Tako sam saznao da
sam sasvim slučajno kupio Penny Hardaway patike. Isto
tako, sasvim slučajno sam između ostalih kupio i onaj broj
koji je pozadi imao njegovu sliku. U to vreme sam se pitao ko je taj
Alen Ajverson, nisam čuo za njega, kad se samo setim kako sam neuk
bio... tada nisam čuo za njega, a danas ne mogu da zamislim svoj
život da njega nije bilo. Ozloglašeni najsebičniji igrač lige, sa
Hold my Own i Only the Strong Survive tetovažama bio je
nezaustavljiv. Upravo je juče izašla anketa o tome ko
je dao više na vrhuncu svoje karijere, Alen Ajverson ili Kobi
Brajant... Skoro svi su rekli AI! Trying to hold this guy is
like trying to hold water in the palm of your hand, Derrick Fisher is
still looking for him i Oh what a play by Allen Iverson su samo neki
komentari novinara koji su radili njegove mečeve.
Do savršenstva je doveo svoj crossover dribling (dribiling prednje
promene pravca), toliko da su protivnički
igrači čak i padali na parket kada bi se suočili sa njim. Momenat koji je
možda i najviše obeležio njegovu karijeru i potpuno okrenuo čitav
košarkaški svet protiv njega je momenat u utakmici protiv Čikago
Bulsa kada je uradio nešto što mu nikada neće biti oprošteno. “A
lot of guys, when you see guys that you kinda looked up to, they
kinda shy away from a challenge... and I just took it on. When I
grabbed the ball I heard Phill Jackson yell Michael! I gave him a
little crossover to see if he would bite on it, I let him set his
feet and I stubbed it back again. I wanted the opportunity to play
against the top guys... and to go at them.” Kako je neki klinac
mogao sebi da dozvoli da tako ponizi najvećeg od svih? Da igra jedan
na jedan protiv Džordana sekund nakon što je Fil Džekson lično
njega odredio da ga čuva i da ga maltene
pošalje u reklame svojim driblingom i pogodi šut kao da ovaj ne
postoji. Niko nikada nije tako ponizio Majkla
Džordana. Svoju najbolju sezonu imao je 2001. kada su godinu počeli
sa 10 uzastopnih pobeda. Svi su uvek sumnjali u njegovu sposobnost da
vodi ekipu do uspeha, bio je previše sitan, mislio je samo na sebe.
Na utakmici svih zvezda ekipa istoka je predvođena njim došla do najvećeg
preokreta u istoriji odigravanja tih mečeva.
Gubili su 21 poen sa 9 minuta do kraja i pobedili na kraju u jednom
od najboljih izdanja tog revijalnog meča ikada, a on
je proglašen za najkorisnijeg igrača utakmice. Kada je počeo
playoff padali su redom Redži Miler i Indijana Pejsersi, Vins Karter
i Toronto Reptorsi, Rej Alen (Džizus Šaklsvort u filmi Spajka Lia
He got game sa Denzelom Vašingtonom). Ono što su svi govorili da
nikada neće ostvariti upravo se dogodilo... išli su na noge
strašnim Los Anđeles Lejkersima sa Kobi Brajantom i Šekilom
O'Nilom, dugo godina najdominantnijim igračem lige, u velikom
finalu. David visok 183cm protiv golijata... ogromnog Šeka, koga
niko na svetu nije mogao da čuva. Niko im nije davao promil šanse,
sve procene su bile da će Lejkersi lagano dobiti sa 4-0 u pobedama,
ali pitao se još neko. Ustao sam opet u pola noći, 3 sata je, sutra
ujutro idem u školu, prvi čas mi je srpski, valjda me neće
smarati, ako me pita nešto... reći ću joj da spavam... verovatno
neće imati razumevanja... ali neka, o tome ću misliti sutra...
Filadelfija je povela, Lejkersi stigli, napeta utakmica do kraja...
Iako im je Šek dao 41 poen, uspeli su da utakmicu odvedu u
produžetak, a u produžetku... trener Filadelfije u tajm autu viče
na igrače kako je sav pritisak na igračima LA-a jer mi nemamo šta
da izgubimo, zaboga, pa mi ne bi ni trebalo da smo ovde. Nakon toga
sedam vezanih poena Ajversona, 48 ukupno, šut
preko ruke iz ćoška i demonstrativni korak preko Tajrona Lua koji
je da sve od sebe da ga blokira i završio na podu pored njega.
Filadelfija je pobedila! Poveli su 1-0 a ja sam sat vremena kasnije
ponosan išao u školu jer sam svima mogao da kažem kao je
Filadelfija pobedila velike Lejkerse! Tog dana bilo je 1-0 za Alena
Ajversona. Titulu su na kraju naravno uzeli Lejkersi sa 4-1 u
pobedama, bili su stvarno prejaki i niko nije mogao da igra sa njima
tih godina, ali meni lično ta jedna pobeda jednaka je šampionskoj
tituli... jer su svi govorili da nikad neće uspeti... A on je...
igrao povređen skoro celu karijeru, na internetu možete videti
sliku sa svim njegovim povredama, gde jednostavno ne postoji deo tela
koji njega u nekom trenutku nije boleo... You can not kill that guy.
Whatever you throw at him, he is going to take it on the chin, he is
still gonna give it up, and give you 40 points. Možda nije osvojio
titulu, ali je bio MVP lige, dvostruki MVP all star utamice i
četvorostruki najbolji strelac lige. Čovek koji je
imao 30 povreda u svojoj karijeri... i igrao sa svakom od njih... čak
i onda kada bi mu u Nju Jorku ekonom kluba sakrio dres... kako se
ovaj ne bi sam skinuo i zaigrao... a on je... otišao u NBA radnju i
kupio dres sa svojim brojem i imenom... Baš kao i ja kada me je moj
a i vaš brat za jedan rođendan odveo u Champion radnju u tada tek
otvorenom Merkatoru i rekao biraj šta hoćeš da ti uzmem... Bez
razmišljanja sam poleteo pravo ka njemu... Bio je to jedan od
najdražih i najlepših poklona koje sam mogao dobiti... Čak toliko
lep da me je jedan crnac svojevremeno sa odobravanjem i osmehom
pogledao i pokazao prstom na mene svojoj drugarici dok smo se
mimoilazili u centru Beograda... Dres sa brojem 3 Philadephia
76ers-a.
