Bilo
je prekasno da se posvetimo poslovnom delu posete tog dana, a opet idealno da
budemo turisti. Nakon kraćeg pregledanja naše sobe u fensi hotelu, detaljne
analize sadržaja mini bara i tužnog telefonskog poziva sa recepcije, da je na
žalost nemoguće doći do karata za utakmicu Galatasaraja, odlučili smo da
krenemo u avanturu. Šteta, a baš sam voleo da odem na tu utakmicu, vidim još
jedan stadion i osetim tu čuvenu atmosferu. No dobro igrači su se potrudili da
mi ne bude previše žao... utakmica se na kraju završila 0-0, tako da, što bi
rekli, ništa nisam propustio. Došlo je vreme polaska. Navukao sam virtuelni
oklop, šlem, uzeo veliki mač i štit, bilo je vreme da se krene u boj...
umišljeni... kosovski ili bolje reći bitka... Mohačka... 500 godina nakon one
prave... ja sam... protiv 14 miliona Turaka.
Spustili
smo se, liftom koji ti traži karticu sobe da bi primio komandu (ni ovo nikad u
životu nisam video), do recepcije i prijatnim glasom upitali da li bi mogli da
nam pozovu taksi. Evo stiže, kažu. Izlazimo ispred i evo ga narandžasti taksi,
sa oštećenim zadnjim desnim delom šasije... ništa strašno pomislih...
standardna istanbulska vožnja. Ulazimo u vozilo... pogled mi slučajno luta ka
retrovizoru sa moje strane automobila... polomljeno je, simpatičan neki držač
za mobilni... prvo sam mislio da je za navigaciju, ali ispalo je da turski
taksisti ne koriste navigaciju... nego tu lepo postave mobilni. Ćelavi vozač sa
povećim prostorom između gornje dve jedinice, nasmejan nas pita gde bismo
želeli da nas vozi. Čak govori i nešto engleskog... veoma prijatno iznenađenje.
Odakle ste pita? Sirbistan. Aaaaa me from Skopje!!! Skopje??? Usledila je
baražna paljba pitanja na našem maternjem jeziku. Ništa nije razumeo... rodio
se u Turskoj i ništa sa otadžbinom nema, ali eto... poželeo je da nam se
približi time što je podelio tu informaciju sa nama.
Gde
biste želeli da idete? Aja Sofija i Plava džamija! To nam je prvo na listi
mesta za obilazak. Ne mogu tu da priđem, ali mogu da vas dovezem dokle je
dozvoljeno za automobile, pa ćete odatle peške. Zazvučalo nam je kao razuman
predlog i ćelavi taksista razmaknutih zuba je dobio odobrenje da nas vozi.
Ubrzo smo izašli na jedan od glavnih bulevara u gradu – Kenedi Aveniju, koja
ide pored mora ka starom gradu. Čekaj... pa nešto nije u redu... ovo nije
Istanbul... ovo je Barselona!!! Eno ga moreeee... isto kao u Barseloni...
gomila tankera koji pristaju... eno ga onaj crveni!!! Isti je!!! Ne ne to je
taj... ovo je sigurno Barselona... ta lepota.. to more... taj osmeh na mom
licu... to sam samo u Barseloni osetio i prikazao... ovo nikako ne može biti
Istanbul! Vozimo se dalje... sve vreme pored mora, a ja i dalje odbijam da
poverujem da je ovo kultura i civilizacije protiv koje sam poneo šlem, mač i
štit... sve je prečisto... sija se... cveće na SVE strane... u komplikovanim
oblicima... čoooovečeee pa ovo je neko trebalo prvo da dizajnira, pa da zasadi,
pa da rasporedi po celom gradu, pa da neguje... da bi to sve ovako savršeno
izgledalo. HA! Eno ljudi klošare!!! Leže, sede, po travi... jednom rečju
klošare... i to neprekidno... na skoro svakom slobodnom mestu... Gde god zgodno
mesto nađeš, tu ti isklošari... da da... ovo je ipak Istanbul!!!
Kako
smo se približavali starom delu grada tako su se smenjivali neverovatni prizori
koji su verovatno samo za Tursku specifični. Ako zanemarimo svetsko prvenstvo u
jedrenju koje je globalni događaj, pa smo iz automobila bili u prilici da
vidimo sve one jedrilice kako se trkaju, videli smo novi bračni par kako se u
svadbenoj odeći slika na nekom brežuljku, dve žene koje strpljivo čekaju jednog
muškarca da skine kestenje sa drveta, na koje se popeo, da bi ga one ispekle na
roštilju. Nije mi to baš bilo najjasnije, i mi u Ugarskoj na keju imamo
kestenje, ali... ono je divlje, nije za jelo. Da li ovi jedu divlje kestenje? Ili
ono nije divlje? Možete zamisliti količinu zbunjenosti koju sam osećao u mojim
prvim trenucima susreta sa novom kulturom i civilizacijom. Kad god bismo prišli
nekom semaforu bili bismo svedoci početnom nivou privređivanja turske omladine
– prodavanje flaša vode skuvanim vozačima u sabraćajnom špicu. Nemaju ni
fiskalnu kasu, ni dovoljno godina da uplate tiket, ali u odnosu ponude i
potražnje, nude ono što se potražuje, flaše vode! Mi nismo kupili... ali neko
sigurno jeste... kao što svaki posao tržište reguliše, tako i ovde sigurno ne
bi bilo maloletnika na sred ulice da za tim ne postoji tražnja.
Polako
smo mic po mic, posle nekih sat vremena izuzetno zanimljive vožnje stigli do
starog grada. Široki zakrčeni bulevar su zamenile polusmerne ulice od kaldrme
koje vas vode nekud uzbrdo. Nekud pored tradicionalnih turskih prodavnica
tepiha, tekstila i koječega. Morate me razumeti, ja sam prvi put u Turskoj,
meni je ovo sve novo... ja ovo čak ni na filmu nisam video. Gledao sam sve,
levo radnja, desno radnja... ispred kaldrma... samo neko magare fali. Uskoro
smo stigli donekle... dokle je moglo. Odavde nadalje je moralo peške... da
budem iskren, jedva sam dočekao trenutak kada ću izaći i prošetati ovim
preludim pejzažom. Ovaj put smo videli taksimetar, znali da preračunamo Turkish
Lira u EUR i pošto nas makedonski taksista nije uradio u preračunavanju
odlučili smo da ga i častimo malo.
Izašli
smo i generalno je bilo moguće ići samo u jednom pravu... uzbrdo. Uskoro smo se
našli na mestu gde svaki turista u Istanbulu želi da bude... taj neki trg-plato
između Plave džamije i Aja Sofije. Iskren da budem nisam imao pojma šta je ni
jedno ni drugo... nisam čak imao pojma ni šta to turistički ima da se vidi u
ovom gradu. Ali... u jednom trenutku... ja šetam nekom prečistom stazom i sa
moje leve strane se uspinje u visinu... i širinu... Sultanahmet! Prizor mi je
bio neverovatan... a čak sam bio predaleko da bih potpuno spoznao moć i
veličinu te građevine. Od toga trenutka moj život je imao samo jedan smisao, da
mu priđem blizu, preblizu da budem minijaturna nebitnost u poređenju sa
impozantnošću nečega vanprostornog i vanvremenskog. Na žalost ovaj put nisam
dobio tu priliku, tako da mi je u sećanju ostao jedan ogromni oktopod, sa
glomaznim telom i dugačkim pipcima odnosno minaretima. Vatikan je jedini koji
je na mene ostavio utisak tog tipa, da jednostavno nisam mogao da sklonim
pogled sa njega... samo je tamo taj osećaj bio jači... tamo sam se i dok sam
odlazio neprekidno okretao ka crkvi da je gledam i gledam i gledam.
Krenuli
smo ka Aja Sofiji... i odmah naleteli na uličnog prodavca ceđenog nara, koji je
svoj proizvod prodavao za 2 TL. Na nagovor da probam, prekršio sam sve
postulate svog postojanja, koji su me i doveli dovde... poklekao sam i probao
na ulici ceđeni nar! I ne samo to... probao sam i seckanu uličnu lubenicu i
preskupo pečeno kestenje... ništa više nije kao pre... pogazio sam sve principe
i sve što sam bio... više nisam... Seli smo na klupu i proždirali seckanu
lubenicu, što je pratilo ispitivanje mesta na kom smo se nalazili sociološkom
metodom posmatranje sa učestvovanjem. Bili smo okruženi ljudima iz celog
sveta... možda više istoka nego zapada... Bio je to jedinstveni trenutak... bio
sam i ranije u tim situacijama, izgubljen u prosotu i vremenu gde se ispunjavaju
snovi ljudi sa cele planete... gde ste samo vi i drugi turisti. Rim ima tu moć
da vam pruži osećaj da ste stanovnik sveta i da ste na mestu gde ceo svet
dolazi, ali ovde je drugačije. Tamo dolaze zapadnjaci i Azijati, a ovde dolaze
svi. Bila je to vrlo važna klupa u mom životu, sa pogledom na jednu prelepu
fontanu, otomanski sladoled... i pravo ispred mene... Aja Sofiju.
Pogledali
smo se... malo zamislili... idemo unutra! Nije dovoljno samo biti ispred,
morali smo ući. Ja čak nisam ni znao šta je to u šta ulazimo, ali sam uskoro
dobio sve potrebne informacije... pravoslavna crkva, pretvorena u džamiju, a
nakon toga u muzej. Da budem iskren, ja sam i dalje razmišljao o Plavoj
džamiji, kul je Aja Sofije i sve to... ali meni nekako nema tu moć koju ima
Sultanahmet. U svakom slučaju nisam se protivio. Krenuli smo ka ovo velikom
zdanju sa prelepom stazicom koja vodi do ulaza. Bilo mi je zanimljivo jer nisam
često ulazio u te verske objekte... bio sam samo u Santa Maria del Mar u
Barseloni i Duomu u Milanu (i to u Duomu samo na nagovor koleginice, a i zato
što je bilo besplatno). Uopšte nemam taj trenutak da bi trebalo videti tako
nešto iznutra... ja se oduševljavam spoljašnjim izgledom... ne toliko
enterijerom... Stali smo u red za kupovinu karata, košta 30 TL... majku mu...
nije baš ni jeftin ovaj enterijer... ali tu smo... odlučili smo se i sad nema
nazad... mislim nema fizički... ne znam ni kako bismo izašli iz reda da smo
hteli. Ponosni na našu kartu od 30 TL krenuli smo ka ulazu i odmah nas je policajac/redar
uputio kuda treba da idemo... eto za tolike pare ne mogu čak ni da idem tamo
gde želim. Put nas je vodio uzbrdo kroz neke katakombe, ha kao Petrovaradin...
katakombe... do sprata sa kog od pogleda zastaje dah. Iscrtan plafon, pogled na
prizemni nivo ispod nas, kojim šetaju neki ljudi, njih mnogo i ogromni stub...
da zaista se isplati, neverovatno je... pominju se grafike iz 13. veka, ne
smete da koristite blic jer oštećuje freske... kao da već nisu dovoljno
oštećene. Turci su ih sačuvali, prvi put sam tako video nešto toliko staro...
mislim možda i nisam, ali sad sam imao osećaj da gledam u nešto bitno jer je
toliko staro. Šetali smo i razgledali poluraspale freske... pogled kroz jedan
prozor pravo na Sultanahmet... pogled kroz drugi prozor pravo na more. Spustili
smo se na prizemni nivo i videli da lusteri koji su na metar iznad vaših glava
u stvari vise sa plafona koji je 30 metara iznad vas... kako je to neko okačio?
Nemam odgovor... Okretali smo se oko sebe, nismo znali gde prvo da pogledamo...
slikali smo turiste koji su se tu našli. Odakle ste? Iz Londona, kažu. HA! Bio
sam u Londonu prošle godine, išao na Vimbldon! Kako se uvek nađeš sa takvim
ljudima? Ja sam građanin sveta, svuda sam rado viđen, osim u Beogradu, tu mi
trube i mrze. Oduševljeni svime što smo videli za 30 TL pošli smo ka izlazu...
ako uspemo da ga nađemo uopšte... još jednom freske, slike svega što možemo da
vidimo...opet kroz katakombe... eno ga izlaz...
