Sunday, 17 June 2012

BDR vs DDR


Iako je prošli tekst (predugačak za Anonymus da bi ga pažljivo pročitala, tako da od sada pišem tekstove od isključivo 4 pasusa, pošto je njen opseg pažnje otprilike komplementaran kognitivnim zahtevima teksta Metalikine pesme) trebalo da bude poslednji pred podužu pauzu, jer sve je već rečeno u poslednje dve nedelje, to neće biti baš tako, vratih se kao Šerlok posle stravičnog pada na vodopadima Rajhenbah, vratih se da zapanjim još jednom, kao Zaz za poslednje tri pesme. Ostavio sam vas u jednom stanju svesti nestvarne lepote i zanimljivosti i mnogo toga se čudnog desilo od tada, a usko je povezano sa ispričanim pričama. Neshvakidašnjim spletom događaja dobio sam Android telefon. HA! Android telefon, sad imam stres, ako ga polijem sokom, supom, Koka Kolom – što je sve više nego realno, lepo radna knjižica i toliko. Ne znam ni šta znači Android... Šta god Android značilo, ja sad imam na tom nazovi telefonu (treba visoku školu završiti da na njemu posašeljes SMS ili pozoveš nekoga), kojekakve aplikacije raznovrsne. Jedna od aplikacija su i melodije za zvonjavu sa tematikom iz crtanih filmova. Nakon višesatne borbe uspeo sam da postavim željenu melodiju – Hi-men!!!! Ne možete zamisliti moju sreću koju sam osetio kada sam saznao da Android može da mi zvoni kao Hi-Men... A posle višednevne borbe sam uspeo da podesim da mi se poruke čuju kao Golumovo – Heeeelp meeee iz Gospodara... jednostavno ništa bolje nisam našao... Osim Android telefona, eto sasvim slučajno, zahvaljujući našim trač novinama, došao sam i do neočekivanog saznanja... Lejla Hot (Hot joj je prezime) je promovisala svoj prvi album - Hot mi je prezime. MBS me o tome nije obavestila, ne znam da li je bila tamo da pruži podršku... Svi bitni VIP likovi sa naše scene su se pojavili u onom velikom kazinu i njena karijera je izgleda otpočela. Pa neka joj je sa srećom...

Pravi razlog zbog kog vam se ove nedelje javljam je sreda ova sad poslednja što je bila. Ne tako davno, kolega koji je trebalo da leti za Podgoricu, zamolio me je ako mogu da mu sredim da ne leti JAT Airways-om nego Montenegro Airlines-om. Kaže da ga svaki put kad leti JAT-om boli glava posle čitav dan. Nisam isprva kapirao šta izvodi, ali sam se ubrzo uverio. Sreda jutro, ja, moj a i vaš brat na aerodromu Nikola Tesla (posle sam saznao da se i neka toplana zove Nikola Tesla – to je ona fora, ako nazovemo više stvari od Hrvata po njemu, biće Srbin), čekamo JAT-ov let za Berlin. Idemo u posetu fabrici u gradić nadomak Berlina i vraćamo se sutradan. Sve je bilo kao i obično, dok se nismo našli u tunelu za kulturnu kontaminaciju, odnosno, dok nije počelo ukrcavanje... Šetam ja tako tunelom i vidim da logičnim sledom događaja, treba tu da skrenem levo, s obzirom da je sa desne strane bila pista, i da se ukrcam u avion... Hoćeš? Ne može! Lanac postavljen preko prolaza, jedina preostala opcija je bila da se stepenicama spustim na pistu... Da li je ovo moguće? Ulazim u avion sa piste... pa ovo još nisam doživeo... Kao da me Mr. No u svom pajperu treba voziti da obilazim Amazoniju... No dobro... pomirio sam se sa tim... krećem polako... avion se pokazuje ispred mene... on... on.... on ima.... PROPELER!!!!! Gospode Bože, pa jel ovo avion Crvenog Barona, Manfreda Fon Rihthofena, koji je imao 80 priznatih vazdušnih pobeda u Prvom svetskom ratu, samo malo prefarban u JAT-ove boje? Pomalo sad već izbezumljen ulazim i čujem najiritantniji zvuk nekog pištanja koje izgleda ne planira da stane... Pišti li pišti... Valjda će stati kad poletimo... Ovaj put sam na svim letovima imao sedište kraj prozora, tako da sam iz prve ruke mogao da vidim koliko šrafova fali na konstrukciji aviona... Ima, ima, nema, ima, nema, nema, nema, nema, ima itd. Nisam bio nespokojan, nisam nikad čuo da se neki JAT sa ili bez svih šrafova srušio, ali nisam mogao da se otmem smehu na sve to... Iritirajuće pištanje je bilo prigušeno zvukom propelera koji su počeli da se vrte kao pomahnitali... Poleteli smo... Let je trajao 2 sata i 40 minuta, za koje sam ja savesno izvršavao svoju putničku dužnost i gledao da li se naš desni propeler nesmetano vrti sve vreme leta... Za levi već nisam imao snage da brinem...

Nakon 2 sata i 40 minuta izuzetno nekomfornog leta (izgleda da je previše tražiti od JAT-a da vam pruži sedišta na koja možete nasloniti glavu, pošto je to veliki problem kad imate 183cm i ovako premalo mesta za noge) sleteli smo u Berlin, u hangar neki, ili kako bi moj a i vaš brat rekao dodatak dodatku berlinskog aerodroma. Posle smo saznali da je taj terminal C verovatno terminal za JAT i lou kost kompanije, pošto uopšte nismo bili impresionirani. Ipak, vrlo je praktičan, sa jedne strane sleti avion, a odmah sa druge je izlaz, svega nekoliko koraka od jednog ka drugom. Poput visoke državne delegacije bili smo sačekani i odveženi u mini kombiju onog proizvođača što ga zovu srebrna strela, starom 6 meseci koji košta 60.000 EUR... malo je reći da smo se osećali uvaženim. To je najbliža diplomatska pogodnost koju sam osetio do sad. Nakon sastanka, naši domaćini su nam ponudili da nas isti vozač vrati na aerodrom ili da nas doveze do hotela. Prihvatili smo opciju i zaputili se, uz malu vozačevu grešku, kroz prostranstva nekadašnje Nemačke Demokratske Republike, auto-putem koji je nekad bio pista ruskog vojnog aerodroma, ka našem hotelu u Berlinu.

Posle kraćeg predaha došlo je vreme za istraživanje glavnog grada Savezne Republike Nemačke. Nisam se spremio, moram priznati, zato možda i nisam iskoristio priliku najbolje, ali nema veze zadovoljan sam, ipak sam bio samo jedno popodne. Pozvali su nam taksi, koji je ubrzo stigao. Taksista ISTI J.R. naš kum... Ne znam kako sam izdržao da ne ispadnem iz auta. Zamislite vi pređete hiljadu dvesta kilometara i vidite čoveka kojeg znate čitav život... NEMOGUĆE!!! Sedi ti napred i pričaj mu šta hoćeš da vidiš, govori mi moj a i vaš brat. Rekoh mu da bih pre svega voleo da vidim Rajhstag i Brandenburšku kapiju, to mi je ono kao Berlin... Na nemačkom koji baš nisam razumeo nam je objasnio da su ulice oko kapije zatvorene i da će nas odvesti dokle može... Nabadali smo sa njim slabim nemačkim, moj a i vaš brat je bio impresioniram patriotizmom iskazanim zbog Evropskog prvenstva u fudbalu gde svaki auto ima zastavice, presvlake za retrovizore u boji zastave. Hteo je da zna jel to samo sad ili stalno... I meni se to dopalo, ali ja sam to već video 2010. u Minhenu za vreme Svetskog prvenstva, sada mi nije bilo novo kao njemu, ali mi je bilo jednako zanimljivo. Čitav grad, čitava nacija u okupatorskom modu, u bojama zemlje im lepe, svuda oko nas...

Istovareni smo najbliže kapiji što je moglo... kod spomeniku ubijenim Jevrejima u Drugom svetskom ratu... kako lepa građevina, mnogo kockica različitih veličina jedna do druge... prelepo... apstraktno i nadrealno... kockice dokle vam pogled doseže... Do kapije se ne može doći... ceo taj neki trg je blokiran, jer je tu postavljena velika bina na kojoj se gleda fudbal, a baš to veče igraju Nemačka – Holandija. U taj deo se može ući samo nakon pretresa zvaničnih lica, koji nisam želeo da iskusim... No ipak, videću je pa to ti je, malo okolo naokolo, pored svih mogućih svetski silnih ambasada, koje su naslonjene jedna na drugu i tako nekako zajedno na Brandenburšku kapiju, i eto nas ispred... Uspeo sam, baš je lepa, baš kao na televiziji... Pita me brat šta ti je sad plan... Hteo bih da vidim Rajhstag ako može da se prođe do njega... Eh pa moraš tu kroz ono pa posle tamo... Ne znam da li možeš, odoh ja u Starbucks Caffe da popijem kafu, ti idi lutaj... Tako i bi... opet okolo naokolo, do reke Spree, preko nekog mostića i eto mene do Rajhstaga!!! Ogromna građevina, ali ogromna, ispred koje je veliki park... Neverovatno, i dalje mi nije jasno kako je onaj uspeo da je zapali... Fascinantno... kao da ne vlada samo parkom, već čitavim svetom... Nakon kraćeg divljenja, bilo je vreme da se vratim, da krenemo dalje...

Šta ćeš sledeće da vidiš? E sad nemam pojma... Hajde da nađemo opet taksi pa ti smisli do tad... nema ništa lepše nego da te taxista voza po metropoli i pokazuje ti šta ima za videti...Nalaženje drugog taksija se pretvorilo u agoniju... šetanja u nekomfornim cipelama značajni vremenski period... nigde nijedan prazan, prošetali smo mnoooogooo, pojeli krofnu u Dunkin Donuts najpoznatijem krofna lancu, naleteli na izvorne šibicare (naučio sam nenadano gde na kraju završi kuglica za koju ste sigurni da je ispod baš te kutije), na pivobicikl, koji se kreće ulicama grada, dok vi ločete pivo... ispunjenje sna, pijete dok vozite... Eno ga taksi, taman je istovario neke ljude kod spomenika Jevrejima, upadamo, šta ćeš sad? Otkud znam, Checkpoint Charlie, to mi prvo palo na pamet, da overim i zid i najpoznatiji prelaz iz jednog Berlina u drugi... Ubrzo smo stigli, zid kao oronula ograda raspale kuće, a prelaz pretvoren u atrakciju, kućica sa američki obeležjima i lažnim američkim vojnicima na sred ulice, sa znatiželjnim turistima koji žele da se slikaju. Nismo ni izlazili već nas je Iranac taksista vozio dalje... do Berlinske Katedrale...

Jedna onako čistina i ogromna katedrala, nije kao Sagrada ali definitivno ostavlja bez daha. Čak i za mene koji nemam beznačajno putničko iskustvo prizor je bio zapanjujuć. A odmah do nje Stari Muzej sa park platoom ispred njega... Sve zajedno jedan upečatljiv prizor, još jedan u nizu kojih se neću tako lako osloboditi... Moj a i vaš brat je ponovo seo i pustio me da samostalno lutam, iskoristio sam to u potpunosti... stigao opet do nekog mostića sa lepim belim kipovima po njemu... nastavio do Humbolt Univerziteta, prvog berlinskog univerziteta... koji je poznat po tome što je 1933. po stupanju nacističkog režima na vlast, tamo spaljeno 20.000 vlastima nepodobnih knjiga. Kao sećanje na taj događaj ostao je spomenik u vidu stakla u kaldrmi koje kad se podigne vodi do sobe sa praznim policama predviđenim za te knjige... Glavni cilj mog lutanja međutim tek sledi... dok nas je taksista vozio video sam još jednu nadrealnu sliku... video sam Gendarmenmarkt – prelepi trg sa identičnim građevinama koje predstavljaju nemačku i francusku katedrali između kojih je koncertna hala, sa sve crvenim tepihom... Što bi turistički vodič sa sumnjivim seksualnim sklonostima rekao grupici koju je vodio – za mene jedno vrlo smirujuće mesto... Pošto sam već dugo bio odsutan bilo je vreme da se vratim i dočekalo me je lepo iznenađenje... Moj a i vaš brat je odlučio da se popnemo na peti sprat u neki kao panorama restoran i da gledamo grad odatle... On ima taj osećaj za posmatranje sa visine... OK nije zamak na Montjuicu i pola Mediterana, ali je slike fenomenalna, Katedrala i muzej jedno do drugog, crkva, gradska kuća, sve oko tebe, čak i bulevar koji vodi do Brandenburške kapije...

Sišli smo i parkirali se u vijetnamskom restoranu da pogledamo fudbal i naizmenično kupujemo suvenire... Kruške kao lusteri, ludački ćupovi i čudno cveće... Polako je bilo vreme da se krene nazad u hotel, da u našem kraju nađemo neki lokalni restoran u kom ćemo kao prave patriote gledati utakmicu Nemačka – Holandija. Taksi smo ovaj put lako našli, pitah ga da li možemo videti Potsdamer Platz pre nego što se vratimo, rekao nam je da može da nas odveze, ali da je to onda veliki krug... Neka, sledeći put... Stigli smo do hotela i imali smo sreće, osim što smo se našli u nekom očigledno hrvatskom kraju, gde ima puno zastava i restoran Vila Dalmacija, pored samog hotela je bio jedan fini restorančić sa baštom, odličnom klopom i užarenom atmosferom. Nemačke, kape, zastave, dresovi, šalovi, kecelje, svi mogući rekviziti, osim vuvuzele, hvala im na tome... sve je bilo spremno... Ja sam se tovio proždirući moje dve ogromne bečke šnicle, a oni su pucali iz svih mogućih vatrenih oružja kada bi postigli bilo koji od dva gola. Gomez je ostao sam ispred golmana i oslobodio pucnje, petarde, topove, mislim da su im i avioni probijali zvučne zidove, kakvo slavlje... no dobro bolje da pobede Holandiju nego da opet dožive erekciju da krenu da ratuju sa nekim... Bili smo zapanjeni izraženim patriotizmom i iz straha za sopstvenu bezbednost smo se na poluvremenu povukli u sobu... Praćeni ljutitim pogledima prisutnih navijača - kako smo se mi to drznuli da odemo u poluvremenu kad Nemačka vodi 2-0?! Trebalo je ujutro i ustati za avion u 6:40 (koji nije bio JAT-ov), stići i ispoštovati turskog taksistu koji je došao u 5:20 da nas sačeka... Moj a i vaš brat je zakasnio par minuta i poludeo kad je recepcioner počeo da mu čita bukvicu kako kasni, a vreme je novac!!! Pita nas turski taksista kuda letimo, da vidi na ekranu koji se nalazi na putu ispred aerodroma, da bi znao na koji terminal da nas vozi... Wiena kažemo, ah da, dodatak, dodatku, terminal C....

7 comments:

  1. ali vas dvojica, tvoj, a i nas brat i njegov, a i nas brat, ladno odete u sred berlina na poluvremenu da spavate, wtf, dobro je da ja nisam bila sa vama :)))

    ReplyDelete
  2. Nismo spavali, pogledali smo drugo u sobi, njemu bilo hladno na nogama, a mene su poceli jesti komarci, nismo hteli da nam sitnice pokvare utisak :)

    ReplyDelete
  3. izvuko si se u poslednjem trenutku :)

    ReplyDelete
  4. Tu sam visoku skolu zavrsio :)

    ReplyDelete
  5. Jos jedno putesestvije, lepo cemo sa tobom ceo svet videti. Ovog puta nisi bio detaljan ali sam gledala slike tako da se prisetih svih stvari o kojima si pisao. Sledeca poseta bi mogla biti francuskom proizvodjacu termo transfer folija za tekstil :), i naravno Pariz. Nije mi bas jasno zasto si tri recenice posvetio dragim nam komsijama, ali dobro u glavi preovladava ostatak teksta.
    P.S. Ti si bar nasao aplikacije.....o ostalim faktorima rizika ne zelim ni da razmisljam.

    ReplyDelete
  6. ziju, sreca pa imas visoke skole, pa si i sifru metnuo, da neko slucajno ne vidi sta sve drzis u fonu.

    ps. i zasto ja ne znam da si isao van srbije i madjarske???

    ReplyDelete
  7. hahahahha pa ne drzim nista, ali je kul da imam sifru, a tebi krivo sto nisi ti sifra :)

    pa kak da znas kad ne pitas :) boli tebe za mene

    ReplyDelete