Sunday, 10 June 2012

Ja se u muziku baš i ne razumem... ali


Ja mnogo volim vašar, kod nas u Monarhiji se vašar održava svake prve nedelje u mesecu i to je prilika da kupite igračke, klompe, kačkete Nju Jork Jenkija i ostalih popularnih klubova, pljeskavice, kobasice, konje, svinje, piliće, papagaje i piratske diskove. Sećam se kad sam bio mali jednom sam terao tatu da po pljusku idemo na vašar (koji je na drugom kraju grada) da kupimo Hi-Men figuricu. Kad smo stigli tamo izbor šatora je bio vrlo oskudan (kad kažem vrlo oskudan, brojkama mislim reći 3). Nekim čudom jedan od njih je imao igračke i Hi-Men figurice, međutim nijednu poznatu, ili bar ne neku koju do sad nisam imao, tako da sam bio razočaran, ali primoran da opravdam svoju egzistenciju i da kad smo već došli skroz ovamo i pokisli do zakržljale nam repne kosti, kupim neku igračku. Verujte da ni dan danas ne znam koji je heroj u pitanju, znam samo da je kao sačinjen od stena i može da se skupi u kamen...

Osim našeg vašara u Monarhiji koji se održava svake prve nedelje u mesecu, ja volim i Evroviziju. I to mi je kao vašar gde svaki domaćin (zemlja) pošalje svoju svinju ili konja (u zavisnosti od pola takmičara) da se takmiči sa drugim svinjama i konjima kako bi sledeće godine vašar bio održan kod dotičnog vlasnika. Moram priznati da ja, već u vreme kada se bira naša svinja ili konj, padam u predevrovizijsku euforiju i jedva čekam tu takmičarsku nedelju. Jedno polufinale, pa drugo, pa finale (osim ako ste Marko Kon i sve što imate da kažete je da je vaša cipela pola sveta videla), taj osećaj uzbuđenja se ne može rečima opisati. Čak sam ove godine žrtvovao druženje sa drugaricom koju nisam video mernom jedinicom – godina, komada više, jer sam bio u gradu samo to veče, ali to nije bilo koje veče to je finalno veče!!! Naravno ona nije razumela kako ja između nje i Evrovizije biram Evrovoziju... Zar ćeš da gledaš to sra...e? Nisam izdao!!! Za razliku od nekih ljudi koji će ostati neimenovani (moja a i vaša sestra, koja se drznula i otišla na proslavu godišnjice mature). Mnogi ljudi misle da su previše dobri za vašar, pa oni posećuju samo elegantne balove na kojima se svira klasična balska muzika (Metalika, Elvis Prisli itd) i ne shvataju nas, kojima je taj vašar jednom godišnje sve što u životu imamo i ne želimo da ga propustimo.

Moja ljubav prema vašarskoj muzici se javila otprilike u isto vreme kad i ljubav prema tenisu, kad sam bio mali i kad sam sa roditeljima gledao i jedno i drugo. Poklopilo se međutim da smo mi posle Monike Seleš postali jadni u tenisu, a usled sankcija i sveoubhvatne jadnosti naše svinje i konje nisu ni puštali na vašar (zamislite koliko jadni morate da budete da vašoj svinji ne daju ni da učestvuje), tako da ja jako dugo nisam imao za koga da navijam ni u tenisu ni u međunarodnom pevanju. Onda se što se tenisa tiče pojavila Jelena Dokić, pa Jelena Janković i na kraju Nole i Ana, tako da mojoj sreći nije bilo kraja jer sam konačno opet imao za koga da navijam. Identična stvar se desila i sa Evrovizijom, konačno su nas 2004. pustili da učestvujemo i poslali smo njega... zaista vrhunsko grlo... kasač velikih mogućnosti... bio je to bum, bacanje bisera međ' svinje... i konje... Željko Šrek Evrovizija!!! Tada samo velikom nepravdom po mom subjektivno/objektivnom mišeljenju nismo trijumfovali, ali Željko Šrek Evrovizija nas je svojim sjajnim nastupom, elegantnim i gracioznim kasom, sve učinio ponosnim kao da smo osvojili svet. Nepravda, međutim, nikada nije zaboravljena.

Narednih godina su usledili raznorazni pokušaji da se dosegnu visine koje je pomenuti kasač postavio...ali osim Marije koja je bila apsolutno fenomenalna, donela toliko željeni vašar u našu varoš i napravila karijere onim dodirivačicama dlanova što su je pratile nismo imali toliko uspeha. Mora se međutim priznati da su naši konji i naše svinje izuzetno cenjeni na evropskom tržištu, jer smo svake godine ulazili u finale, osim pomenutog Marka Kona, ali dobro... Hrvati su imali Štiklu, mi smo imali Cipelu. Devojke, evo još jedne lekcije... kad imate štiklu otvoren je put u finale, kad imate cipelu od finala ništa, niste dovoljno VIP da se družite sa kul osobama, tako da se manite škole i ravnih đonova... pravac štikle i Fristajler!!! Ove godine je ushićenje doseglo tačku ključanja... ponovo će nas predstavljati on, istaknuti veteran, čovek koji je doživeo svoju evoluciju od Željka, preko Željka Evrovizije, do Željka Šreka Evrovizije, jer će naša ovogodišnja pesma pokušati da ujedini ljubitelje Šreka, Koldpleja, Robija Vilijamsa i Gospodara Prstenova i svi ćemo zajedno ići do pobede (ovih dana sam saznao da je naš istaknuti pisac Ivo Andrić u godini kada je osvojio Nobelovu nagradu, u tom izboru pobedio Tolkina i njegovu poznatu trilogiju, eto nam nešto na šta treba da budemo ponosni). Hoćeš? Ne može!!! Litvanci poslaše dečka koji đuska kao Majkl Džekson, Irci opet poslaše ludu braću blizance sa smešnom frizurom, Ukrajina posla kopiju Vitni Hjuston, Albanija poslala novu vrstu oružja za masovno uništenje, Italija Ejmi Vajnhaus sa lepšim zubima, Rusija zbunjene bakice koje je trebalo probude sentiment i Švedska onu ludaču što se bacaka po bini i pada joj sneg na glavu... Jadan Željko Šrek Evrovizija... ovde ni Frodo, Aragorn, Legolas i Gandalf zajedno ne pomažu... Zadatak je bio pretežak... Čak sam negde na pola glasanja, kada je izgledalo da ćemo biti drugi pomislio, da li je moguće da svaki put izabereš godinu kada se neka ludača samozadovoljava (da prosti ovaj monitor na izrazu) po bini... Pa pobedio bi bilo koje druge godine... Ipak zadovoljan sam!!! Željko Šrek Evrovizija je za nas osvojio više bodova nego onaj cupkavi Balkan poni i ono simpa Čarobno pile zajedno... Bilo mi je žao, moram priznati... vašar sledeće godine ide u Švedsku...

Kratko mi je bilo krivo, ali sam ubrzo svu svoju pažnju usmerio na ubrzo dolazeći 1. jun... Kada sam izjavio da je ostalo još samo 4 dana – pitali su me do čega... Još četiri dana do dolaska savršenstva u Beograd!!! Ja sam jako dugo bio pod utiskom da nikad neću otići ni na jedan pravi visokoprofilni koncert jer postoje samo tri osobe koje bih slušao... dve su mrtve, a treća nikada neće doći u Srbiju. Majkl Džekson, kralj popa i najveći pevač svih vremena i 2Pac mi više ne mogu pružiti tu čast da ih vidim i čujem, a Vil Smit verovatno nikada neće pevati u Srbiji... Niotkuda se međutim odjednom pojavila ona! Izabel Žefroa, devojka koju svi znate kao ZAZ! Dugo me niko nije oduševio kao pomenuta mlada dama, valjda me je u početku najviše fasciniralo što svojim glasom i peva i svira i što je u suštini ono nešto pravo umetničko. U moru MTV produkcije i nebitnih plitkih šalala pesmica koja jednu drugu smenjuju, pojavila se ona, koja je muziku vratila u umetnost. Vaskrsla je virtuoznost glasa, ono nešto evropsko što je već jako dugo izgubljeno, onaj neki kabare gde u zagušljivoj prostoriji sumnjivog morala neko vlada mikrofonom kao kauboj pištoljem, lepa žena svojim muškarcem i gomili običnog suprotstavila nešto fantastično!

Karte odavno kupljene, budim se 1. juna i pratim uobičajenu proceduru spremanja za posao, da to je taj dan, osećam ushićenje kao kad sam u automobilu prilazio San Siru, ili kada sam iz Metroa izlazio pred Kamp Nou, ZAZ kao Inter i Barselona... wow! Ujutro volim da upalim KCN kanal jer u to vreme budu trač estradne vesti, a ja uvek volim da čujem ko je platio da se u istim nađe, ko se sa kim ljubio, ko je sa kim snimio duet i šta Sergej Trifunović, Milena Ćeranić i Ava Karabatić kažu ove nedelje. Sasvim slučajno sam nešto prebacio i našao se na Pink Music, taman na vreme da čujem nešto neočekivano nestvarno – Lejla Hot (Hot joj je prezime). Ostao sam blago šokiran, Albanka je oružje za masovno uništenje, ali ovo... ovo je nešto tako čisto i božansko... Kakav glas ova devojka ima!!! Stvarno vas sve molim za još par minuta vremena, kada ovo pročitate, da poslušate njenu pesmu Suza Stihova, kakvu god muziku voleli... ovo je nešto vanvremensko i vanprostorno. Ma sigurno ni ne postoji, bar ne u moru nebitnosti koje nam svakodnevno paraju uši, kao što ne postoji ni jedna Cveta Majtanovic, ni Ruža Magdolna... sva tri božanska glasa su laž... Oni su samo plod naše mašte, nešto kako može da bude a nije... Jer da jeste, sve bi bilo drugačije i Lejla Hot (Hot joj je prezime) bi punila Arene i Marakane, a ovi što pevaju po svadbama, imaju jednu pesmu i hiljadu novinskih tekstova bi bili samo zrno zaborava... Zastao sam malo i razmislio... Kakav dan... Dan kada ću slušati nju... savršenu umetnicu, mi počinje sa ovim, nečim jednako nestvarnim... bilo mi je jasno da mi se horoskop tog dana poklopio i da će ovo biti jedan od onih dana kojih ću se sećati do kraja života. Da ironija bude veća, Lejla Hot (Hot joj je prezime), je bez obzira na svoj talenat prvo morala da snimi pesmu (sa Markom Konom – ako Lejla ikada ovo pročita nadam se da mi neće napraviti problem kod Marka) kojom čitavoj ovoj zadrtoj zemlji prvo objašnjava da joj to nije neukusno izabrano umetničko ime, da bi je shvatili ozbiljno. Njena pesma Hot mi je prezime je bila moj potpuni lični hit jedno tri meseca, gde sam je ja puštao apsolutno svim prijateljima, jer mi je bilo neverovatno da smo toliko jadni i puni predrasuda i da ne dozvoljavamo devojci sa takvim glasom da nas zapanji, već joj prebacujemo ovo ili ono, ne valja nam ni jedno ni drugo... Zemlja smo sa toliko talenata u kojima ne znamo da uživamo, jer se bavimo nebitnim stvarima...bitno nam je ono što je svima drugima marginalno... ko se kako zove, koje je boje kože, ko su kome mama i tata... a ona samo peva... i to fenomenalno... bez obzira kako se preziva... ona će uvek oduševljavati, možda ne sve kao mene, ja joj ipak dugujem veliku zahvalnot... Ko zna, da je nisam čuo tako zapanjujuću ujutro možda ni ZAZ ne bi bila to što je bila... Hvala ti Lejla što si mi dala ZAZ...

Stižem ispred Arene nešto malo pred koncert i nalećem na O.K. Iznenadila se... valjda nije od mene očekivala da posećujem slične manifestacije... iznenadila se ona, ali iznadio se i ja kada sam saznao da sam u onoj premetačini Kalemegdan - Arena ja završio sa kartama za... Fan Pit... Pričao sam vam već da je moj život jedna velika ironija, a osećam da se Bog ni trenutka nije dvoumio gde da me smesti... samo još da sam poneo nečiji grudnjak da bacim na binu pa da to bude to. Anonymus me je zvala ranije tog dana, da me, kao što sam i ja nju pred Metaliku, pita da li se tenzija može seći nožem.... Može već nekoliko dana, iskreno sam joj odgovorio. Preskočio sam da joj kažem da sam oprao kosu juče, pošto to ne radim samo za koncert na koji idem, za razliku od nje... nisam osetio da je to bilo bitno da se naglasi. Nestrpljiv sam bio zbog predgrupe, nekoliko prijatelja mi je reklo da bi na koncert išlo zbog predgrupe. U pitanju je bio bend Nouvelle Vague i ja sam imao misiju da zovem moju a i vašu sestru, koja je izdala za Evroviziju i otišla na proslavu mature, kada krenu da sviraju pesmu koju ona voli. Istraživao sam posle koncerta malo, taj bend je imao više pevačica nego Grand svojih zvezda, ali ove dve koje su pevale sada su toliko pune energije bile da je to bilo zapanjujuće. Toliko su se trudile, skakale, pevale, sve su uradile da ih neko konstatuje, čak su se u jednom trenutku svi reflektori odjednom upalili i blesnuli nam u oči. Tako da smo se osetili kao Molder i Skali koji čekaju da siđu vanzemaljci i da invazija počne, oči su nam bile uprte u binu i u jarku svetlost... ali uzalud, niti su vanzemaljci došli, niti su oni nekoga zainteresovali. Kako ironija nikada ne čeka sutra, moja a i vaša sestra koja je izdala nije dobila željenu pesmu, jer je dotični bend nije ni izveo.

Poziv je međutim dobila, čim su počeli prvi taktovi pesme Les Passants i pre nego što je ona iskočila na binu veza je uspostavljena, pa je, ako i ne pesmu koju je želela, dobila nešto mnogo bolje, dobila je ZAZ!!! Na sveopšte oduševljenje Izabel Žefroa je bila baš ono što smo svi želeli da bude, maksimalno luda, u dve različite čizme, potpuno zahvalna tome gde se nalazi i neviđeno srećna što je tu i što će baš nama pevati svoje pesme. Osim tog osećaja njene istinske sreće i simpatičnosti dobio sam i nešto čemu se nisam nadao, dubokoumnu filozofiju na srpskom i jedno shvatanje života koje mi je promenilo način na koji se budim ujutro i način na koji idem na spavanje. Pozdravila nas je sa Dobro veče, ređali su se pokliči Hajdeeee, Skačiteeee, Da vaaaas čuuuujeeeeeeemmmm, da bi došla do toga da nam objasni kako da bismo cenili druge treba prvo da cenimo sebe, što misli da je jako lepa poruka. Toliko plesa, toliko skakanja, toliko energije i taj glas... glas savršenstva... što bi mi koji smo odrasli na igrici Mortal Kombar 3 rekli - ZAZ vs Albanka... ZAZ wins... flawless victory (besprekorna pobeda). Nisam ni sanjao koliko je ta devojka pozitivna, koliko je ceo svet drugačiji kada je ona tu kraj vas, koliko vam daje, a koliko malo od vas traži... samo da pevate sa njom - istinska superheroina 21.veka. Meni toliko posebna i draga, superheroina koja peva na francuskom, tako da je 93% publike apsolutno ništa ne razume. Dino Merlin je 3 puta napunio Arenu, Metalika je napunila Ušće čudnim ljudima sumnjivih sklonosti i vrednosti, ali svi oni imaju 30 godina karijere i gomilu mega hitova i niko od njih to nije uradio sa svega 10 pesama i to na jeziku svima nerazumljivom... Hajde neka bilo ko od vas na socijalnoj mreži ostavi poruku na francuskom... baš da vidim da li će vas iko konstatovati... ZAZ nije napunila Arenu, nije oborila rekord po veličini koncerta, ali joj posle svega 7.000 ljudi koji je ništa nisu razumeli, a koji su sve vreme sa njom đuskali i pevali, nije dalo da ode! Meni je moje pare vratila samo jednom pesmom, sve ostalo sam dobio gratis... Dobio sam besplatno sve ostalo i što se muzike tiče i što se lekcije o životu tiče, nema više negativnog, šta god da vam se desi zapevušite njene taktove, setite se veličine Lejle Hot (Hot joj je prezime) i kako izgara Nouvelle Vague, nasmejte se, uradili ste sve što je do vas, dali ste svoj doprinos poboljšanju sveta oko vas, sad je red na druge da vas prate. Zapevali ste, nasmejali se, ko zna, možda je prelazno, možda će kad vas vide i oni oko vas videti da će i njima biti lepše ako se bude i ležu sa osmehom na licu. Da je pevala sutra ponovo i da je karta za taj koncert bila 100 EUR ne bi mi bilo žao, jer koliko god novca da date ona vam to vrati jednom pesmom, sve ostalo je njen poklon vama, zato što je volite iako je ne razumete...

Svaka pesma je bila nova gimnastika glasa, nije nam dala ni na trenutak da pomislimo da nije veličanstvena, Je Veux je bilo ono što su svi došli da čuju i čuli su, čuli su kako je vreme stalo a ona briljirala, došla, videla, osvojila. Niko nikada mi nije tako lako, u trenutku promenio laganu baladu u brzu kabare pesmu. U jednom momentu koncerta, baš kada je iz peta izvlačila sve što ima, kidala se najviše do tad, odjednom je stala, svi su se ukipeli, bina je izgledala kao da je na njoj 6 statua, i tako minut... fantastičan prizor, kakav kontrast, da iz sumanutog vriska i pomahnitalog skakanja nastane muk i apsolutan mir, da bi posle minut bubnjar nastavio a ona ubrzo za njim krenula ponovo, da skače izbezumljeno i da se kida kao da se ništa nije desilo... Kada je završila bilo je vreme da publika nastupi, da je svojim aplauzom koji nije prestajao vrati na binu, na još tri pesme, koje opet nećemo razumeti, ali će nam ih ona otpevati, a to je jedino važno. Usled ne baš nepredviđenog spleta okolnosti, našao sam se u situaciji da nakon koncerta idem peške od Arene kući ka Galenici, imao sam dosta vremena da dok uplašen da me ne proguta mrak, razmišljam o tome gde sam bio i čemu sam upravo prisustvovao. Probudio sam se to jutro želeći samo da je vidim i da je čujem, a sada ću zaspati sa željom da, baš kao što nam je ona ispričala, u budućnosti za nekih 608 godina, sedim pored reke i mosta, na nekoj pariskoj kaldrmi u 4 ujutro, mirišem kanalizaciju i miris hleba koji pekari tek spremaju i pevušim nerazumljive reči slušajući je negde u daljini. Jedno je ipak sigurno, to neće biti za 608 godina, već mnogo pre... kada ZAZ bude imala koncert u Parizu, da doživim još to, da je čujem kako se daje svojoj publici u svojoj zemlji, gde ću ja biti jedini koji je ništa ne razume... Tog jutra imao sam samo želju da mi to veče bude lepo, a te noći sam imao Lejlu Hot (Hot joj je prezime), Nouvelle Vague, ZAZ i spoznaju da mi lepše ne može biti... Ja se baš u muziku ne razumem... ali...

3 comments:

  1. ali je tako dobro sto znas da se radujes :)

    ReplyDelete
  2. veci deo teksta sam preplakala, takvo vidjenje stvari je neverovatno, a zatim sam impresionirana koncertom, resila da malo uzivam u zivotu. Predlazem da u Pariz idemo zajedno i iskoristimo cinjenicu da ipak nekoga imamo tamo, te spojimo lepo i korisno.

    P.S. Napoleon Bonaparta je sve objasnio...
    Idem da poslusam Lejlu HOT-NE HOT

    ReplyDelete
  3. Hahahaha svi su poslusali Lejlu Hot (Hot joj je prezime) :)

    ReplyDelete