Sunday, 3 June 2012

Smešni šešir i tri nikotinska flastera


Dugo već želim da napišem ovaj tekst, čak sam i podsećan da se to od mene očekuje... Avaj, kad bih ja mogao da ispunim sve što se od mene očekuje u sekundi, poput da umesto Tomislava Nikolića budem predsednik ove lažne zemlje, pa gde bi mi kraj bio. Do sada bih malo malo razmišljao šta uopšte da napišem o savršenstvu, šta ja imam da dodam kada je već sve rečeno... Kako god došao je i taj trenutak, vreme je za nekoliko redova o njemu... Kome? Savršenom ljudskom biću, onome čemu odavno težim da se približim.... dosta mi dobro ide čisto da se osnovano pohvalim... Ne, on nije Zagor Te-Nej, Duh sa sekirom, gospodar Darkvuda, niti je Kapetan Džek Sperou, koji mi je u izvedbi nadrealnog Džonija Depa preporodio život i postavio večni osmeh na lice... nije ni Željko Šrek Evrovizija koji je... jednostavno morao da se spomene... On ima zavodničke jagodice, smešnu kapu, lulu i mističan kaput... On hoda sa rukama u džepovima, večito zamišljen... On je Džeremi Bret, Robert Dauni Jr i Benedikt Kamberbač... On je Mr. Sherlock Holmes...

Nikada neću zaboraviti prvog, jedinog pravog Šerloka, Džeremija Breta. Serijali Avanture, Povratak, Slučajevi i Memoari Šerloka Holmsa napravili su od njega ikonu koja nikada neće izbledeti... ON je Šerlok Holms... Njegovo lice bez emocija, njegov stas, njegov najkraći osmeh u istoriji filma... sve to je ono čega se svi mi prvo setimo kada se pomene najpoznatiji detektiv na svetu. Gledao sam te epizode kao dečak, a opet sećam se tih dana kao da su tek eto nedavno prošli. Scena sunovrata profesora Morijartija i njegove malenkosti na vodopadima Rajhenbah iz kog se naizgled nijedan od ova dva neprevaziđena uma nije vratio će večito ostati urezana u mom sećanju... Tada nisam shvatao... Zar je moralo tako da se završi... Sada ipak, sa osmehom na licu... znam... da se nije tako završilo... Nije ga porazio... Džeremi je postavio najviše standarde kada je tumačenje ove uloge u pitanju. Lično mislim da se niko nikada neće približiti genijalnosti koju je on pokazao i niko nikad neće doneti tom liku slavu i večnost koju mu je on doneo. Ređaće se, bez sumnje, jedan za drugim glumci novog doba koji će pokušati da nam se svide igrajući jednu od najzahtevnijih uloga na svetu, ali svi će oni biti osuđeni na jedno... Svi će zauvek biti upoređivani sa Džeremijem Bretom!

“Kako li ste samo pogodili gospodine Holms? Gospođo Smit, ja nikada ne pogađam. Svaki problem je apsurdno jednostavan kada vam se objasni." Sada bi me Džeremi svojim zastrašujuće odsečnim tonom svog dubokog glasa verbalno ošamario – Gospodine Lord of Insanity to je krajnje labav prevod!!! "Šta ćete raditi? Pušiti!!! Ovo je zaista problem koji zahteva 3 lule. Molio bih vas da mi se ne obraćate 15 minuta." Zaista moram češće da upotrebljavam mudrosti iz ove neverovatne serije, samo što će problem od 3 lule biti problem od 3 krastavca, dok će interval neobraćanja biti znatno duži od 15 minuta, možda čitav život... eh kad bi samo moglo...

Ispričaću vam priču iz Avanture zvezdane noći kada se veličanstveni Šerlok Holms ruga svom, reći ću to tako, životnom saputniku Džonu Votsonu i njegovoj moći deduktivnog zaključivanja. Šerlok i Votson su odlučili da krenu na pešačenje, koje je po njihovim proračunima trebalo da traje tri dana. Noću bi kampovali pod zvezdama u svom šatoru. Poneli su rančeve, vreće za spavanje, šator, portabl šporet, hranu i piće, obuli su specijalne čizme za pešačenje, a za navigaciju su koristili kompas i mapu. Na kraju prvog dana Holms je pronašao pogodno mesto za logorovanje. “Ovde ćemo postaviti šator, ovo drveće će nam pružiti zaklon, a onaj potok vodu.” U sred noći Šerlok se probudio srmznut, tresući se... Pogledao je u nebo... u zvezde.... uzdahnuo i probudio Votsona. “Šta mislite o ovome?” Upitao je pokazujući ka nebu iznad njih prekrivenom sjajnim zvezdama... Votson je pospano protrljao svoje oči i pogledao u nebo. Konačno prilika da pokaže da je i on jednako dobar u izvođenju zaključaka iz najsitnijih detalja. “Iz miliona zvezdi koje vidim kako sjaje na nebu, zaključujem da je čitavo čovečanstvo i planeta na kojoj živimo ništa drugo nego zrno prašine koje kruži oko male zvezde, na ivici nebitne galaksije. Tamo negde leži beskraj mogućnosti. A vi Holmse? Šta vi zaključujete? Elementarno, moj dragi Votsone, neko nam je ukrao šator...”

Završiću, po mnogima najpoznatijim rečenicama koje je Džeremi Bret izgovorio tumačeći lik Šerloka Holmsa. Iako nije zamišljeno da bude, na kraju je to bilo je to poslednje što je on kao Šerlok rekao, u momentima kada su se pred njime ispod leda ukazala beživotna tela... “Šta ovo znači Votsone? Koja je poenta ovog začaranog kruga bede i nasilja i straha. Mora da je sve usmereno ka nekom cilju, inače naš univerzum ne bi imao smisla, a to je nezamislivo. Ali kom cilju? To je strašni problem čovečanstva, za koji razum za sada nema rešenja." Zašto ljudsko biće ubija drugo...čak ni najveći od svih nije nikada umeo da objasni... On... koji isključuje sve što je nemoguće i ono što preostaje, koliko god da je neverovatno mora biti istina, nije našao istinu.

Dugo se nakon ovih reči čekalo, kada kažem dugo ne računem poneke izlete i bedne pokušaje da se oživi ovaj veličanstveni mit, da najveći detektiv svih vremena ponovo nešto kaže, da se vrati i da nas oduševi još makar jednom. Bili smo uskraćeni za savršeno zadovoljstvo, ali ne bez razloga... Da li biste se vi usudili da vas čitav svet okrivi da niste dostojni, da ste uništili taj mit? Koja je verovatnoća da će vaskrsenje Šerloka Holmsa u vašoj izvedbi biti makar približno tako idealno kao što se to od vas u najmanju ruku očekuje, čak i zahteva? On se međutim usudio, vratio ga je na najveća vrata, holivudska vrata u visokobudžetnoj produkciji, uz svu pomoć vizuelnih efekata 21. veka... i nije pogrešio... Holivud nam je, zajedno sa njime vratio ono što smo tako dugo čekali. Dao nam je prelepu Rejčel MekAdams kao Ajrin Adler, uzdržanog a duhovitog Džuda Loua kao doktora Votsona i njega neverovatno šarmantnog i domišljatog, beskrajno zabavnog Roberta Daunija kao Šerloka Holmsa.

"Oh kako ste mi nedostajali Holmse! Zaista? Zbog čega? Ja sam jedva primetio da vas nema." To tako zvuči kao nešto što ja redovno izgovaram... On ponovo živi, ponovo briljira i ponovo zabavlja, poput mene (ah morao da provučem poređenje njega kao legende i mene kao... pa mene) koristeći se svakom uncom njegovog ne beznačajnog iskustva, dok uzdržani Džud Lou bira najgori mogući trenutak da mu prebaci kako se nikad ne žali na Šerlokovo sviranje violine u 3 ujutro, generalni nedostatak lične higijene, činjenicu da mu ovaj krade odeću, pali sobu i eksperimentiše na psu... Jedino mu je malo zasmetalo (kada kažem malo, mislim do ivice ubistva) kada mu je ovaj bacio ženu iz voza – iako je to proračunao savršeno. Robert Dauni je pretvorio Šerloka u nešto što sa Džeremijem nikada nije bio... šarmantno zabavan i simpatično nepomičan čak i u momentima kada mu se čaša vina saspe u lice...Pošto ne postoji ništa što stimuliše više nego slučaj u kom je sve upereno protiv vas, kao što je bio slučaj sa mojim pokušajem da napišem ovaj tekst.. pozvaću vas da pročitate i ostatak ukoliko vam je zgodno, ukoliko vam nije zgodno... pročitajte ga svejedno!

Očigledno, u stvari, više providno, svi smo mi jednostavno providni, samo je pitanje na čijem smo rendgenu i koliko su njegove mogućnoti izoštrene... da li nam treba 2 minuta da spoznamo sa kim imamo posla, odmah primetimo bakicu koja u 7 ujutro ide da baci smeće u ljubičastim nisko sečenim čarapicama, ili na nekoga bacimo čitav život pa se pokajemo zato što nismo na vreme spoznali, zato što smo gledali umesto da smo opažali...to što je sve vreme bilo ispred nas, tako očigledno... pardon... providno... A opet svima nam se pruži prilika koju samo jednom možemo iskoristiti, bilo da moramo ubiti ljude koji nas napadaju, baš u ovom trenutku koji nam je Šerlok obezbedio time što je stavio lažnu kapislu u njihov mitraljez, bilo da je reč o istinskoj odluci koja menja naš realni život... Većina tih momenata se u glavnom propušta i svi mi ostajemo mediokriteti umesto da se uzdignemo do nečeg većeg, slavnijeg i važnijeg... Posle svega svima nama na kraju dana odzvanja to Šerlokovo pitanje iz voza nakon promašenog Votsonovog hica... "Koliko prilika moram da vam pružim?!?!"

"Šta to radimo ovde dole???? “Mi” čekamo. “Ja” pušim", je u poslednje vreme moj najčešći odgovor na to čuveno pitanje – šta radiš? Bolje to da mu kažem pa da razmišlja, nego da ga častim najpoznatijim srpskim odgovorom na pomenuto pitanje – evo... Ja se lično radujem svakoj novoj devojci koja pogleda Roberta u oba nastavka, jer je samim tim svaka ta nova devojka shvatila suštinu muško-ženskih odnosa i sve što u suštini njenom muškarcu treba. Toliki Kosmopoliten časopisi i studije, doktorati urađeni na tu temu, a sve to stane u samo jednu rečenicu. Najbolji od svih i to je uradio najbolje od svih... samo jedna rečenica upućena Votsonu – "Imate veliki dar umeća bitisanja u tišini, to vas čini neprocenjivim saputnikom!" Tako da devojke jezik za zube i poneki taj čuveni ježiji guuuuuulaš, o kom se tolika prašina digla i volećemo vas, možda čak i mi koji nemamo emocije!

Tačno u vreme kada nam je Holivud podario Roberta Daunija i nove briljantne ekranizacije detektiva iz 221b Bejker Strita, neko se napravio pametan i poželeo da još jednom dokaže svoju apsolutnu hegemoniju kada je televizija u pitanju. Serije Mućke i Alo Alo su nešto najbolje što je televizija donela čovečanstvu... 9.0 koje na IMDB ima serija Mućke i 8.4 koje ima Alo Alo daje im za pravo da se bez konkurencije nazovu kraljevima televizije. Davno nam BBC nije pokazao zbog čega niko na ovom svetu ne pravi serije koje mogu da se stave u istu ravan sa njima. A onda je stigao on... nikome živome poznati... Benedikt Kamberbač. BBC se poigrao sa svima nama, dao nam je 6 novih epizoda, ali kakvih, svaka od njih je kao poseban film, u trajanju od 90 minuta. Stavio je mladog Šerloka u 21. vek, a to je uradio tako fenomenalno orgazmično da je Anonymus u svojim momentima ludila čak izjavila da je Benedikt, a ne Džeremi, pravi Šerlok. Naravno nećemo joj uzeti to za zlo, Džeremi je ipak Džeremi, a Anonymus je sama po sebi arhaizam (u njeno vreme se nije slavila mala matura), pa joj valjda čitav taj trip o Šerloku u 21. veku, sa sve mobilnim telefonom, internetom i blogom umesto dnevnika koji Votson za njega vodi, deluje kao nešto što transcedentira stvarnost.

Ono što je za Džeremija bio problem koji zahteva tri lule, za Benedikta je problem koji zahteva tri nikotinska flastera, pošto je u Londonu u 21. veku prosto nemoguće kvalitetno sačuvati pušačku naviku. On žudi da zna kako je posedovati običan mozak, koliko je život jednostavniji sa jednim od tih. Votson mu je idiot, ali to ne bi trebalo previše da ga pogodi, pošto su praktično svi ljudi idioti, a on ga time nikako ne vređa, samo opisuje. Često ga pita za mišljenje, pogotovo o stanju žrtve, a kada mu ovaj odgovori da je mrtva, slegne ramenima, prevrne očima i kaže - “potpuno tačna analiza, ali nadao sam se da ćete zaći malo dublje...” ili ga pita za deduktičku analizu, nakon koje ga pohvali i objasni mu kako su sve činjenice koje je primetio apsolutno na mestu, ali na žalost potpuno nevažne. On nije psihopata već visoko funkcionalni sociopata, ne uklapa se u društvo i nema emocije jer mu je ljubav opasan hendikep, za šta pruža konačni dokaz, a osećanja su hemijski defekt koji je odlika gubitničke strane. Toliko je briljantan da uprkos svemu, ne poseduje znanje o sunčevom sistemu iz osnovne škole, pa se duri kada ga Votson nazove spektakularnom neznalicom. Svačiju životnu priču može da ispriča za sekund, koliko mu je trebalo da shvati da je novokomponovani Votson bio lekar u vojsci, da je u lošim odnosima sa bratom koga je ostavila žena i ima problema sa alkoholom, kao i da je šepanje na kom Votson insistira čisto psihološka stvar, a ne stvar fizičkog oštećenja. Ispričao je svačiju priču, svačiju osim njene, priču žene koja je do samog kraja za njega ostala znak pitanja... Famozna Ajrin Adler, koja je došla na tren od pobede, na korak od poniženja najvećeg detektiva u istoriji sveta... Ipak, ona je imala nešto što nije smela, emocije... U ratu srca i razuma, pobeđuje razum, sve ostalo je čista sumanutost, sve što je bilo potrebno bila je nasumična sekvenca brojeva i slova, ali ne, ljubav traži smisao, a smisao ljubavi je poraz...

Džeremi je Šerloku podario Šerloka, Robert mu je podario šarm i boemsku dušu, a Benedikt mu je osim drskosti i bezobrazluka, svojim jagodicama i podizanjem kragne na kuputu kako bi izgledao kul, podario ono nešto seksi. Toliko je stvari u kojima ćete mi dozvoliti da se poistovetim sa njim. Kada vas sledeći put ljutito pogledam znajte da želim da ućutite! Niste ništa rekli? Razmišljate, to me nervira! A i kad progovorite snižavate IQ cele ulice, tako da vas najlepše molim da ne govorite, ne razmišljate, kad smo već kod toga, najbolje da uopšte ne postojite. Ili sam možda previše surov prema vama običnim umovima... možda kada biste se malo više potrudili... možda je to rešenje, prestanite da mi dosađujete i razmišljajte... možda kada biste počeli da razmišljate ne biste bili tako naporni i dosadni, možda bi nam svima bilo bolje. U svakom slučaju mi ćemo se svakako ponovo videti nekom prilikom, a do tada, ja imam ćebe, a vi... Znate moje metode!

5 comments:

  1. najbolje do sada... mada to pomislim svaki put... najbolje i cutim, ogrnuta ;)

    ReplyDelete
  2. Razmisljam, rekla bih nesto ali se bojim, bolje da se pokrijem cebetom, mada i tada i tamo bih morala da razmisljam.............. jos uvek razmisljam, pokusavam da nadjem nacin da ne mislim.....hm....... COGITO ERGO SUM.

    P.S. Džeremi je Šerloku podario Šerloka, Robert mu je podario šarm i boemsku dušu, ovim je sve receno, treceg ne bih komentarisala.

    ReplyDelete
  3. ali ovom trecem najbolje stoji violina :))), nisam znala da si i ti poznavalac ;)

    ReplyDelete
  4. Ja isto imam cebe od ovog teksta! Pa polu luda sam bila i kad je ukucavao Ireninu sifru. Polu luda sam i sto nema vise epizoda, sto je ovaj Votson otisao na mini kontinent i sad nas muci najstrasnije.

    ReplyDelete
  5. Od svih vas sam napravio poznavaoce i to mi je najdraze od svega :) svi ste vi mojih ruku delo hahahahahahha :) kako sam samo ponosan u ovom trenutku, moja licna armija obozavatelja Šerloka Holmsa :) Od sledeće nedelje ćete biti armija obožavatelja još jednog savršenstva :) a Anonymous za ove izjave preko telefona ćeš biti prozivana svaki put sve više i više :P

    ReplyDelete