Saturday, 21 September 2013

Autostrada Adriatica

Dok je izvesna osoba, koja će ostati neimenovana, reći ćemo samo da je poznata kao Kraljica i Elizabeta, razmišljala koje će joj fotografije sa zlostavljanim ženama biti odabrane za feminističku izložbu u kojoj će učestvovati, ja sam se sa još trojicom saputnika, u plavom automobilu sa panorama krovom, zaputio u novu, ispostaviće se opet ludu-preludu avanturu. Početak nije obećavao, probijali smo se kroz pljusak, tmina je bila svuda oko nas, nismo baš bili sigurni kakvo nas vreme čeka u narednim danima, ali jedno je bilo sigurno, taj dan nam definitivno nije bio naklonjen. Posle nekog vremena usledila je prva promena u odnosu na sva druga ranija putovanja... hrvatsko/slovenačka granica...mrki pogled carinika i neka kao kontrola... to je bilo sve... Hrvatska je ušla u EU, a mi nismo... ako neko prati koliko je rezultat... verovatno je to zato što su ušli u Uniju... mislim na to što su im radovi na putu savršeno obeleženi, sa sve onim stubovima koji su svi oblepljeni nalepnicom sa pravilnom stranom i svi postavljeni na pravilnu razdaljinu jedni od drugih... a ne kao kod nas jedan levi, jedan desni, jedan pao, jedan nema... Ako ništa drugo zbog toga treba ući u EU, da nas zaštitni stubovi više ne brukaju, kad već nismo načisto sa tim da put ne treba da te lansira u stratosferu kad to najmanje očekuješ...

Ništa se kroz prozor nije videlo. Kad smo ušli u Sloveniju kupili smo vinjetu da možemo da se vozimo njihovim auto-putevima i plan je bio da svratimo u Domžale na kratko, da pokupimo nešto. Bio sam srećan... godinama gledam one prefantastične kuće u slovenačkim brdima i planinama, ali ih nikad nisam video izbliza, u nekom naseljenom mestu, a sada ću zaista uću u vaistinu slovenačko naselje... mojoj strepnji i osećaju neizvesnosti nije bilo kraja. Upalili smo navigaciju čisto rekreacije radi, da ne pogrešimo negde po pljusku... a ona nas je neprekidno vodila sa strane, ko zna gde u nepoznato... nije nam bilo jasno zašto to radi, pa se u jednom trenutku moj a i vaš brat koji je vozio onako malo iznervirao i uskliknuo... pa reci joj da smo kupili vinjetu, šta me stalno tera u žbunje?! Posle nekoliko minuta ćutanja, muka, opšte zabrinutosti... saputnik koji je rukovao navigacijom se oglasio... znam u čemu je problem! Nisam kliknuo da imamo vinjetu... pa ja sam se smejao 23 minuta glasno... i još 15 sporadično... vi ne možete da zamislite koliko je to meni smešno bilo... da nas navigacija satima neprekidno tera sa auto-puta ko zna gde i da to zaista bude razlog... neverovatno. U Domžalama smo ostali svega nekoliko minuta, od kiše ništa nisam video osim poneke slovenačke kuće u lepom stilu, pravog domaćeg izvornog Merkatora (svi znate za moj bliski odnos sa pomenutim lancem hipermarketa) i stadion NK Domžale koji je u istim bojama kao i FK Senta... bio sam ponosan u tom trenutku.

Kiša nas je napustila na ulazu u Italiju... sledeća stanica Palmanova... outlet kod Udina za koji kruže priče da se u njemu možeš obući za 60 EUR, bar nam je tako četvrti (do sad nepomenuti) saputnik rekao... Čisto da rekapituliramo...moj a i vaš brat vozi, saputnik koji rukuje navigacijom, saputnik koji se nada da će u Palmanovi da se obuče za 60 EUR i ja, koji... pa ništa, šta? Pišem blog... Taman je granulo sunce kad smo se parkirali i započeli istraživanje radnji koje je trebalo da imaju neviđeno povoljnu robu visokog kvaliteta. Sve što sam ja našao bio je kačket Intera za 5 EUR – vrhunski odnos cena-kvalitet-osećaj ličnog zadovoljstva. Nisam ga odmah kupio, predomišljao sam se, nikad ne nosim kačkete iako ih imam gomilu... ali ipak ovo je Inter... a i 5 EUR. Dugo sam razmišljao dok smo sa kolegom, koji je još uvek gajio nadu da ćemo naći neku prevrh košulju za 10 EUR, obilazili radnje i iz svake izlazili sa istim zaključkom. Mi para za rafove nemamo, traži stočić na kome piše SALE... To nam je značajno skratilo boravak u svakom prodajnom objektu. U povratku ka kolima sam prelomio i kupio kačket... bio sam srećan! Čitavim putem nisam skidao etiketu, da svi znaju da je nov! Prošetali smo se stvarno velikim outlet naseljem, skoro svaku radnju obišli i došli do apsolutno prevažnog saznanja za sve koji žele da posete Palmanovu, a i za nas za buduća putovanja. Ovde nikako ne možete da se obučete za 60 EUR, treba vam bar 100, a huligani Partizanovi verovatno ovde nabavljaju svoju odeću... ima neka radnja koja prodaje crne dukseve sa kapuljačama... brate moj broj, moj broj brate.

Nastavili smo ka San Benedetu, gradiću na italijanskoj obali Jadrana, otprilike u liniji sa Rimom. Prošli smo Padovu, Bolonju i stali smo da jedemo na jednom od njihovih Autogril restorana, gde sam kupio pakovanje od 6 Tviks čokoladica (nije bilo Snikersa). Ispostavilo se kao više nego razuman, da ne kažem pametan, da ne kažem spasonosan potez. Bio je tu parkiran pored i neki perverzni Ferari... nismo bili impresionirani... slikali smo se pored Fiata da bude ljubomoran. Ovaj put je pao mrak pre nego što smo stigli do najluđeg grada/države, Republike San Marino... Videla se sa auto-puta jedna linija svetala koja se protezala daleko u planinu... bio je to San Marino... tamo gore... na vrhu brda, neosvojiva tvrđava do koje može da se stigne samo žičarama. Ovaj put nismo svraćali, samo smo projurili pored reda upaljenih svetala i mahnuli im da znaju da smo ih se setili. U jednom trenutku su ispred nas počela obaveštenja o radovima na putu... a iznad puta na onim kao svetlećim LED obaveštenjima bilo je ispisano nešto što opet nigde, nikad ranije nisam video... pomalo premoreni, pospani... svi smo širom otvorili oči... mrkli mrak.... automobil se kreće 120-30-40km/h a ispred nas svetli... MEN ON THE ROAD... Štaaaaaa??? Kakvi bre ljudi na putu? Koja im je to fora? Ubrzo smo saznali kada se ispred nas pojavio fluo prsluk, koji svetli u mraku i u ne tako baš velikoj daljini krenuo polagano, svojim tempom, kao da ima svo vreme ovog sveta, da nam preprečava put nezainteresovani čikica, kako bi stigao na drugi kraj... Bilo ja napeto... U Need For Speed fazonu, promašili smo ga za nekih 10-20 metara... dođavola i Italija i men on the road na sred auto-road...

Isključenje za Grotomare, konačno smo stigli... krenuli smo oko 8, stigli oko 22h. San Benedeto je faktički posle Grotomarea i nadovezuje se na njega... Izlaz sa auto-puta, koji minut, jedan ludi kružni tok, pa sunovrat ispod pruge (pruga ide kroz same gradove pa morate da se provezete ispod nje) i eto je ponovo, posle 3 godine... riviera palmi!!! Ulica koja se proteže pedesetak kilometara i sva je pod palmama na samoj obali mora... preeeeeleeeepo, laaaakiiiiiranoooo (referenca na klavir iz makedonskog izdanja od početka ove godine). Osetio sam neku toplinu što sam opet tu, valjda volim da se vraćam na mesta gde mi je bilo neviđeno lepo. Parkirali smo se gde drugo nego na sam ulaz u hotel... ipak smo mi iz Srbije, to nam je u genima, bez obzira što ima savršeno lep parking sa druge strane zgrade. Izašao sam iz kola.. sve je isto kao na slikama... plavo-žuti hotel sa bazenom. Yeeeey bazen... dubine do članaka... nisam zadovoljan... eno ga drugi... do kolena... ali na drugoj polovini je čak do struka... a i ja hoću bazen a more mi na 20 metara... elitista i snob... šta drugo da vam kažem... Sad već iskusni ček-inista u hotele... hajde ja ću da nas prijavim. Ma važi... koliko god da sam se puta ček-inirao u hotele u svim mogućim zemljama, za Italiju te ništa ne pripremi... Poluznanje engleskog i nuklearna fizika sa recepcijom ko će od nas četvorice u koju sobu... ionako smo na kraju otišli ko je sa kim hteo... pa još kad smo joj objasnili da sva četvorica hoćemo WI-FI... ijaooooooJ, oni to tamo po osobi daju, pa svaka osoba treba biti registrovana, pa joj za to trebaju naši pasoši... agonija! Dok smo se mi borili na grotomarskom frontu za naš WI-FI pristigli su i distributeri iz sus(J)ednih republika... sedeli smo na kauču u lobiju i gledali šta smo to na Fejsbuku i B92 propustili tog dana, smeškali se njihovim istim problemima kao što smo ih i mi imali (da ne pričam da je prosečan broj pokušaja otključavanja moje konkretno sobe bio 12)... nikad nisam ovladao konceptom ključa-kartice... samo ovaj put nisam bio jedini... ni cimer nije umeo da otvori, tako da bismo nas dvojica često ostajali ispred minutima, kao retardii uzaludno provlačeći onaj đavolji izum gore-dole, čekajući da se umesto crvene lampice upali zelena... mmmm zelena... great success.

Sobe k'o sobe su bile OK, samo su iz nekog razloga mislili da će nam obojici biti dovoljna po jedna utičnica za struju i to ako iz nje istaknemo stonu lampu. No dobro makar je utičnica bila sa dve rupe... nisam morao da vrištim za adapter kao pre par meseci u Londonu. Upitali smo da li hotel ima bar i gde ovako kasno možemo da popijemo nešto... uputili su nas napolje do bazena, tamo ima kao neki bar i kao radi... tropski bar šta god mi daj... Ja sam se poslednji pridružio jer nisam bio siguran da li hoću da spavam, da se šetam plažom (razmišljao sam o tome kako horor filmovi nastaju... šetao je sam plažom u ponoć). Kad sam sišao, prošao prepreke i napravio detaljnu analizu dva ponuđena bazena, seo sam za spojene stolove i imao sam šta da vidim. Nas nešto blizu ponoći... OK možda je bilo oko 23h, služi niski, zdepasti, potpuno izgubljeni i usporeni stari, sedi konobar u odelu sa vrlo ograničenim znanjem engleskog jezika... Jako mi je bilo teško da suzdržavam smeh, pogotovo kad je naknadno u šank gurnuo karton piva... došli turisti sad će da mi popiju ceo bar... Kad je shvatio da se ništa od njegove želje neće obistiniti, poterao nas je nazad u hotel, zatvara... šta bre zatvaraš, možeš samo svetlo da nam ugasiš... na bazenu smo... u svakom slučaju oterao nas je nazad u hotel, gde smo se mi nekako podelili... svi su zaspali... a nas dvojica... smo... pokušavali da uđemo u sobu...

2 comments:

  1. Vrhunskiiiii. Daj malo uzbudjenja

    ReplyDelete
  2. Gde ces vece uzbudjenje od provlacenja kljuc/kartice kroz mehanizam i moljenje boga da se upali zeleno... a ono se neeee paliiiiii

    ReplyDelete