Zamislite rasu, naprednu, mnogo
napredniju od naše, koja nas čeka... da dostignemo
neki nivo inteligencije, civilizacije i razvoja i da se tek onda
pojavi da nas uzme uz sebe i da nas kao tek rođeno mladunče nauči
životu. Kada je ljudska rasa, u onoj poznatoj zvezdanoj seriji što
ima milion različitih serijala i kapetana zvezdanih brodova,
dostigla nivo tehnološkog razvoja da ovlada čuvenim vorp pogonom,
pojavili su se prijateljski vanzemaljci da nas nauče kako sa tim
treba da se ponašamo. Sve vreme su nas pratili, bez da su nam na
sekund dali do znanja da postoje, hteli su, po svaku cenu, izbeći
kulturnu kontaminaciju. Zamislite nas sad sa internetom da se vratimo
u 19. vek i pokažemo Napoleonu, Bizmarku, Abrahamu Linkolnu računar
koji šalje letelice u svemir, priča sa nekim na drugom kraju
sveta... Napoleon bi mislio da su Englezi đavoli, Bizmark bi svoju
ravnotežu snaga uneravnotežio plašeći se neprijateljskih zemlja
vazduh raketa, a Abraham Linkoln... pa recimo samo da bi crnci umesto
što beru pamuk,
minobacačima lovili bogate i razmažene belce. Zemaljska kultura bi
bila kontaminirana do neshvaćenih granica. Isto to se dešava kada
napustite granice naše zemlje, budete kulturno kontaminirani, vidite
neke stvari koje su kod vas kući nezamislive, neprimenjive i dele
vas hiljade godina evolucije ili... teritorijalno gledano 40km, kao
što je to sa mnom slučaj. Sad su tu neki izbori, a ostatak
civilizovanog sveta čeka li čeka da
dostignemo potreban nivo inteligencije, civilizacije i razvoja da nam
konačno pokaže kako treba živeti.
Noge mi se apsolutno nisu
oporavile, ali šta da radim kad nemam moći instant regeneracije. Ne
pada mi na pamet da obujem opet elegantne balske patike za sajam,
idem u svemirskim hamburškim, pa makar izazvao međunarodni
incident! Japanci, ninja doručak i kotangens x žena kao po običaju
za dobro jutro. Pre povratka na radni deo putovanja
ću se popeti do pasaža da vidim Casa Batllo danju i da vidim
Univerzitet, to mi je sve tu blizu, taman da se vratim do polaska na
sajam. Šetam kao pingvin sa Madagaskara, ali kvantna hiper slatkoća
ovog grada čini da zaboravim sve, osim probadajućeg bola koji
osećam kada spustim bilo koju nogu na tle. Stižem do Casa Batllo,
jedina građevina koja po dnevnoj svetlosti ne daje utisak
svemirskog, tu su sjajni kamenčići, ali sada ne sjaje, izgleda kao
neka čudna kuća iz one knjige o zemlji čuda, ništa više. Slikam,
prelazim ulicu da uhvatim celu kuću, vrlo sam ushićen što sam je
ipak video sinoć. Počeo sam da verujem da kada putujete sa
istinskom željom da budete impresionirani svime što postoji, to
uvek i budete. Ja to zovem putnička karma... Ako zaista želite i
umete da cenite prizore i iskustva koje će vam bilo koje putovanje
doneti, putnička karma će vas uvek pratiti i neće vam dati da
nešto propustite. Nastavljam ka Univerzitetu, dolazim do raskrsnice,
skrećem desno, ah eno je zgrada, čekaj i ovo sam video juče, samo
nisam znao šta je. HA, osmehujem sa blago u sebi, prvo što mi je
palo na pamet je giljotina, tako neka velika srednjovekovna zgrada sa
visokim kulama, pretpostavljam da su klasične nauke ovde izuzetno
jak program... sa ove udaljenosti, žudim da im vidim biblioteku sa
delima iz političke teorije... siguran sam da imaju neka
antologijska izdanja... a verovatno i poneki duh nije otišao na svoj
miran počinak...
Vreme je za sajam, ustaljena
šema prevoza, sad sam već kvalifikovan da budem turistički vodič.
Završiću sve do 14h i krenuću dalje, Kamp Nou i Montjuic,
poslednja stanica ove moje neverovatne avanture. Posao obavljen, svi
ispoštovani, gomila uzoraka za kući, vreme je da se uživanje
nastavi... Vraćam se gradskim vozom do Španskog Trga i munjevito se
dvoumim... svakako silazim i presedam na L3, ali... da li da se
popnem na površinu i vidim trg, ili da samo
nastavim na L3 i na Kamp Nou? Toliko puta sam već bio ovde, ali samo
u prolazu, gledam moju T10 kartu... da li ću imati dosta vožnji ako
sada izađem i odem gore? Ma imaću, koga briga, sad sam tu i ko zna
kad... idem gore... idem da vidim trg. Izlazim iz metroa, penjem se
stepenicama, okrećem se i WOW! Kružni tok u sred kog se nalazi
veliki spomenik. Do ulice velika sportska hala,
koja se nešto radila i desno dva tornja... Ahaaa to mi je žena
pričala, ona je mislila da tu treba da dođem, istina tu je sad neki
sajam telefonije, to je druga lokacija. Super, nisam požalio, tako
lepo, ta dva tornja deluju kao prolaz ka nečemu... i
kao čuvari istog... kasnije ću saznati Montjuica
tj. Magične fontane..
Vraćam se na L3
pravac Zona Universitat, znao sam da imam izbor između silaska na
stanici Les Corts i Maria Cristina. Pitao sam prijatnog gospodina na
recepciji hotela ujutro na kojoj stanici mi je bolje da siđem –
Les Corts ti je malo bliže, ali je stadion okružen zgradama, nećeš
dobro videti, bolje siđi na Maria Cristina... tako i bi... Po prvi
put otkad sam tu srce je počelo jače da mi lupa usred iščekivanja
onoga što sledi. Ja, ispod Kamp Nou stadiona, da mi je to neko kao
dečaku rekao, nasmejao bih mu se u lice i rekao – Šta? Doći ću
sa Interom i dati im 5 komada!!! Bio sam ambiciozan dečko, što se
da zaključiti, ali sada je to realnost... neko drugi će im dati 5
komada, ja samo želim da ga vidim i ostanem bez daha. Penjem se,
izlazim na ulicu... gledam oko sebe... levo... nema ništa...
desno... nema ništa... napred... nema ništa... nazad... nema
ništa... Čoveče bre to je najveći stadion u Evropi, koji prima
oko 100.000
ljudi i ja ga NE VIDIM?!?! No već smo naučili šta treba u ovoj
situaciji raditi... pratiti gomile znatiželjnih turista ili locirati
iz kog pravca se vraća najveći broj izbezumljenih zombi ljudi. Nije
puno trebalo da se odlučim... idem levo, usput sam naišao i na neku
stanicu prevoza gde je bilo iscrtano da sam na dobrom putu. Još malo
tu i onda levo nizbrdo, evo me, neki kao poluparkić, spuštam se,
nešto u daljini počinje da se ukazuje... da, tu sam, još samo
malo, korak po korak... eno ga... to je... GOMILA OGROMNOG KAMENJA
(da ne kažem magmatskih, sedimentnih i metamorfnih stena)... da nije
bilo ogromnog banera sa Iniestom nikakvu emociju ne bih doživeo...
Ovo, pomislih? San Siro je za ovo vanvremenska kategorija... ne da
nisam impresioniran, nego sam, moram priznati i malo razočaran. Bilo
mi je jasno da sam ispod tribine koja je iza gola, dakle, kraće
tribine. Spuštam se dalje stazom i ona duža polako počinje da mi
se ukazuje, sva je u staklu... što bi Amerikanci rekli – This is
what I am talking about... odnosno o ovome vam pričam, sada već to
liči na nešto. Na stadion se ulazi kroz dva neka tunela koji lebde
u vazduhu, da da, menjam mišljenje polako... nije San Siro ali
definitivno nije ni gomila ogromnog kamenja... Vidim mali prolaz
nizbrdo, mogu da dodjem do samog stadiona, ima puteljak između hale
i stadiona... ulazim sa desne strane biletarnica... karte za
razgledanje praznog stadiona 22 EUR, nastavljam da šetam, levo ulaz
na turneju, sa desne strane posle biletarnice slike igrača Barselone
u svim dvoranskim sportovima, pa tako i naš rukometni golman Danijel
Šarić, čuveni košarkar Juan Carlos Navarro... tako je, u pitanju
je čuvena Palau Blaugrana, dvorana u kojoj Barselona igra... košarku
recimo. Sa leve strane se odjednom pojavio ogromni Barsa šop, na dva
nivoa, čoooooveče radnja na sprat!!! Ulazim, kupujem sve živo,
najpre čips, što se podrazumeva, pa zastavice, makete stadiona,
priveske sa likovima igrača i da naravno... dres sa brojem 10, Leo
Messi. Toliko ljudi oko mene ispunjava svoje snove... a ja... čak ni
ne volim taj klub... ipak znao sam da cenim gde sam i bio sam jednako
oduševljen kao i svi oni. Našao sam prijateljski nastrojenog
(primećujete da su u čitavoj mojoj priči svi prijateljski
nastrojeni – kulturna kontaminacija) turistu da me uslika i krenuo
dalje... bilo je već skoro 16h, trebalo je stići na Montjuic. Ipak
u momentu sam bio u nedoumici, nema reda za ulaz na stadion, kupiću
kartu za 22 EUR i videti ga iznutra, ipak onda... ništa od
Montjuica, ko zna koliko mi vremena treba da lepo razgledam... biću
iskren... napravio sam bar 4 pokreta napred-nazad, pre nego što sam
se odlučio – NE! Doći ću opet kad bude neka utakmica... Idem na
brdo Jevreja... Imam samo 15 minuta da vidim stadion, a možda za to
treba 2 sata, dati 22 EUR za 15 minuta... odnos
cena-isplativost-doživljaj konvergira nuli.
Vraćam se ka metro
stanici, opet na L3 ka stanici Paral-lel... i dan danas se nasmejem
svaki put kad se setim tog naziva. Izlazim na stanici... e sad! Treba
da nađem nešto što se zove funikular... to vam je vagon koji na
svakih 10 minuta ide uzbrdo, krozbrdo (pravopisno sam pogrešio
namerno zbog utiska čitalačkog) gore na vrh. Možete zamisliti moju
arogantnost što sam bio nesrećan jer funikular kreće za 7 minuta.
Vagon nas je popeo i ukazala se... BARCELONA... čitav grad mi je bio
pred očima... čitav grad i pola Sredozemnog mora (izvanredno
poznavanje geografije prikazujem ja). Dopler je otišao da živi u
šumu 200 metara od kuće, a ja sam iz ove perspektive gledano, želeo
da ostanem u šumi 2.000km od kuće. Gledam neke putokaze ka gore –
Olimpijski Stadion, Palau Sant Jordi i Muzej Moderne Umetnosti.
Stadion je naravno ono zbog čega sam tu.... stadion i tvrđava.
Penjem se ko planinski jarac, samo mi štap neki fali da budem
šerpas, ali stižem do stadiona, tako je beo... tako lep... u prvom
momentu me je podsetio na Arthemio Franchi u Firenci, dom fudbalera
Fiorentine. Vidi se ogromno kućište za olimpijski plamen koji je tu
goreo 1992. Kako mu se približavam sa desne strane mi se ukazuju
neke kupole, joše jedna WOW građevina, ali to ću videti posle.
Popeo sam se do stadiona, ah kakva belina, ali gle ovo, neki veliki
novčići u asfaltu... svaki od njih ima otisak stopala nekog velikog
sportiste u sebi. Monika
Seleš (pogrešno
spelovana sa C, Majkl
Džordan, Majkl
Džonson, Migel
Indurain, Pit Sampras, Martina Navratilova, Nađa
Komaneči i još mnogi
drugi). Želeo sam svoje stopalo na novčiću Majkla Džordana i
Monike Seleš, e da mi je pre godinu dana neko rekao da će moje
nuklearne patike biti na otisku stopala ovih svetskih velikana... ma
nema šanse da bi mi to neko rekao... Bio neki Nemac tu, čujem po
glasu, sa malim, hteo je da slika sina pored nekog novčića kad sam
ja uredno stao u red čekajući ih da završe. Brzo sam primetio da
sam im napravio senku, tako da sam samo poskočio u stranu kad mi je
Nemac uputio hitlerovski pogled mržnje prema Jevrejima, na brdu
Jevreja... vrhunska ironija...
Nastavio sam i stigao do kapije... Ma daj... može da se
uđeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!! Ogroman stadion, plava atletska
staza... baš kao milion puta pre toga na TV-u kad bih gledao
utakmice Espanjola (drugi prvoligaš iz Barselone, ali to nikako ne
biste zaključili tamo, pošto 4 dana nikakvo obeležje tog kluba
nisam video) Slikam sve živo, tribine, stazu, prijatni turisti mene
i krećem dalje. Izlazim i još jedan udarac, ogromni plato, neka
vrsta fontane, onako rimska i hala u kojoj su Majkl Džordan, Medžik
Džonson i Leri Bird harali i pobeđivali jednog Dražena Petrovića
i Tonija Kukoča u finalu Olimpijskih Igara. Sve nekako nestvarno, sa
gomilom stubova po platou i velikim Telefonica tornjem u pozadini...
Da sam dao 22 EUR za istraživanje stadiona, a propustio ovo... bila
bi to najveća greška u mom životu –
putnička karma na delu. Prelazim ulicu... do
onih kupola... eto ga muzej... možda još nestvarnija građevina od
ovih do sada... ne... ne mogu da verujem šta sam sve video, i šta
se sve jednostavno i dalje pojavljuje... spuštam se stepenicama,
pratim putokaz i tražim Magičnu fontanu... došao sam do litice sa
koje se vidi dole Španski Trg, sad mi je sve bilo jasno, čitava
navigacija mi se ukazala... ja sam malopre bio tamo dole... a sada...
sada sam ovde gore... na krovu sveta! Od Magične fontane, međutim
ni traga ni glasa, znam gde treba da bude... ali tu je... nema...
saznao sam kasnije da ona radi od 1. maja, a ja sam bio u februaru,
tako da... sledeći put... Nova transformacija u šerpasa/planinskog
jarca i pravac zamak/tvrđava... Mnogo sam bre šetao, dok nisam
naišao na žičareeeee... Pobogu došao sam na brdo funikularom, a
sada još moram gore na tvrđavu žičarom... Ulazim da kupim karte,
povratna vožnja oko 11 EUR... dajte mi jednu. Znate da poslednja
kola kreću sa zamka u 18h, koliko je sad pitam i gledam na sat? Bilo
je 17:25, potpuno ubijen pitam čoveka... pa šta sad da radim? Do
gore vam treba 10 minuta, dakle ostaje vam 20 da razgledate... Idem,
moram! Biću brz... Kupujem karte i sa krova sveta se penjem dalje...
u svemir!!! Žičara ima skretanje... e kad sam i to doživeo,
raskrsnica za žičare i eto me na vrhu... Zamak kao zamak, lep, ali
ništa posebno... ali pogled... nikad ga neću zaboraviti... Mislim
da sam video Madrid sa jedne strane a Beograd sa druge... čitavu
luku i sve brodove koji su u tom trenutku dovozili kontejnere sa
ilegalnim imigrantima u celom Mediteranu... Tvrđavu su čuvali
ogromni topovi upereni ka moru... ovo je bilo nemoguće osvojiti...
tada topovi, a sada elegantno popunjeni redar koji bi vam pištaljkom
stavljao do znjanja kada deluje da ste na ivici
da se ubijete stropoštavši se niz litice i
zidine zamka. Na brzinu sam protrčao tvrđavom i ubrzo je bilo vreme
da se krene, spuštao sam se žičarom i gledao ljude koji su platili
samo da se provozaju, nisu mogli sići jer ne bi mogli da se vrate...
U mojoj kabini su bili simpatični Amerikanci azijskog porekla iz
severne Kalifornije, oko San Franciska, kojima je meni prijatnih 20
stepeni bilo hladno...Nasmejali su se kad sam im rekao da sam iz
Srbije i da ja dolazim sa minus 2.
Spustio sam se žičarom,
vratio funicularom do Paral-lel i do La Rambla...otišao sam do lanca
restorana brze hrane, ne mog omiljenog, nego onog drugog... bio je
prazniji... jeo i odlučio da krenem u šoping... trebalo je kupiti
nešto i za mene... Suvišno je reći da treba da angažujem nekoga
da mi kupuje stvari, pošto sam nesposban da to činim sam za sebe.
Posle sati provedenih u traženju ničega, bilo je vreme za pravu
večeru... seo sam u restoran koji je delovao fin... poručio tuna
filet i ubrzo saznao da se donji deo fileta ne jede... na teži način
naravno... dok sam jeo razmišljao sam... da li je moguće da je sve
gotovo... sve... tako brzo.. Vratio sam se u hotel... neko mi je
ubrzo pokucao na vrata... ha? Šta ima da mi kucaju na vrata?
Otvaram, eto ga crnac.. došao je da mi zameni sijalicu na lampi
pored kreveta, čovek čekao da se vratim čitav dan... oh Bože... a
nisam ni koristio tu lampicu... kulturna kontaminacija... Na
televiziji Inter u Ligi Šampiona... bio je to početak njihovog
kraha!
Moje poslednje jutro u
Barseloni, doručak, pitanje da li mogu da napustim sobu oko 11 i
odlazak u jutarnji šoping za ono što nisam kupio sinoć. Spustio
sam se do Kolumba i marine do Maremagnum tržnog centra... Ne da nije
radio... nego... bilo je 9 ujutro bili smo samo galebovi i ja... oni
što ih ne smete hraniti... seo sam na klupu i gledao u daljinu...
Montjuic, Kolumbo, La Rambla, marina,
ulice koje vode ka Barri Gothic, pučina... sve će to za par
sati biti samo sećanje... Ustajem i vraćam se do grada butici se
otvaraju u 10 i na brzinu nalazim ponešto da kupim. Napuštam hotel,
pita me simpatični recepcioner kako mislim do aerodroma, kažem mu
pa kao što sam i došao... imam T10, na L3 do Pasaža pa na R2 do
aerodroma... Pogledao me je sa iskrenim izrazom gađenja i procedio
kroz zube... NO... pusti sad T10 imas puno stvari, idi gore do
Katalunje i odatle šatl busom direktno na aerodrom... Savet je bio
više nego pametan, nasmešio sam se, zahvalio i krenuo... Hotel
Curious... daleko od očiju, ali uvek blizu srca... još jedan izlaz
na La Rambla, još jedan pogled na kretenski semafor i
polazak... Bus je onako zanimljiv... u sredini imate
prostor da strpate kofere i odete nađete mesto da sednete. Ulazim
na aerodrom čekiram se, prolazim kontrolu... prokletu špansku
kontrolu... teraju vas da nosite sopstvene kutije sa sopstvenom robom
do metal detektora, umesto da se to samo lepo kotrlja onim
mehanizmom... oh zaboga... Oficirka mi prigovara da imam 1/10
polulitarske Koka Kole u kesi, ne sme tečnost u avion... ma baci,
baš me briga... Avion kreće sa piste... hvata zalet, gledam kroz
prozor (dobio sam mesto do prozora HA!) polećemo. Kako smo poleteli,
u istom trenutku se sa leve strane pojavljuje more... pista je pored
samog mora, što se ne vidi do momenta poletanja... Nagli okret levo,
imao sam utisak da će nam se krilo zariti u more... Austrian
Airlines vam nudi pogodnost malog ekrana koji vam uvek govori gde se
sada tačno nalazite, a posle vam puste Tom & Jerry crtać.
Najsmešnija stvar u svemu je bila što avion iz Barselone ka Cirihu
ne poleće ka Cirihu, nego ka Maroku i onda negde iznad pučine pravi
polukružno okretanje i vraća se ka Evropi... zanimljivo koliko i
čudno... Vedro nebo, vidim pola Pirinejskog poluostrva, Marselj,
Alpe pod snegom i ulećem u oblake kod Ciriha. Čekam konekciju za
Beograd, priča se srpski oko mene, dosta njih se vraća sa
manifestacije na kojoj sam ja bio. Eto je! Prva napucana devojka koju
sam video za 4 dana, gle čuda, baš na gejtu za Beograd... Nije
ništa u životu slučajno, pa tako ni ovo. Igrom sudbine
u avion ulazim baš iza pomenute devojke... eto prvih nisko sečenih
farmerki, prvog manekeskog hoda koji vidim otkad sam krenuo...
Prolazim tunelom koji spaja zgradu i aerodrom... osećam da sam u
tunelu za kulturnu dekontaminaciju... da mi slučajno u sećanju ne
ostane ništa od onoga što sam video ovih dana, jer je to tamo kuda
ja idem potpuno neupotrebljivo i suvišno... Šta će
mi ljubaznost i osmeh tamo gde se to kažnjava? Ipak ne sasvim
kulturno dekontaminiran hodam i razmišljam... Dobrodošli u
zemlju k(l)ošarke...

U dahu sam procitala, na par recenica se isprevrtala od smeha, pa ovo je za neku stampu, za neku zanimljivu rubriku. Prosto mi je bilo krivo sto se prica o putesestviju zavrsava i gotovo da sam zajedno sa tobom na kraju teksta dozivela kulturnu dekontaminaciju. Po mom misljenu najbolji tekst do sada.
ReplyDelete