Kada tri veštice kažu
Macbethu da mu je sudbina da zaposedne presto Škotske, on i njegova
žena odlučuju da uzmu stvari u svoje ruke i ubiju Kralja
Dankana, čoveka koji im stoji na putu.
Međutim, da bi ostao na svojoj poziciji Macbeth mora nastaviti da
ubija, prvo Banquoa, svog prvog oficira, a zatim dok
ga obuzima ludilo i paranoja, bilo koga ko
zapreti njegovom prestolu. To je bilo sve što sam znao o
Shakespeareovoj
predstavi na koju sam žurio da stignem, pre nego što sam je
pogledao. Odlučio sam da ne odem u grotlo starog šekspirovskog
engleskog jezika potpuno nevin od znanja čemu ću prisustvovati, jer
na licu mesta, bio sam siguran, apsolutno neću imati pojma o čemu
se radi.
Stižem na stanicu
Blackfriars u 13:50, čitao sam da je to
najbliža stanica pozorištu. Imam 10 minuta da vidim kuda treba da
idem i stignem na odredište. Izlazim na ulicu... dođavola... nigde
ne piše ništa... sa desne strane... su ulice...
komada mnogo... sa leve strane... most. Ako budem morao da prelazim
most to je 15 minuta samo za to, pa još dok tamo pronađem Globe...
nema šanse da stignem. Sa desne strane apsolutno ništa ne pokazuje
kao da bi tuda trebalo krenuti... Vraćam se u
stanicu, nalazim neku skicu i zajedno sa svojom katastrofalnom
navigacijom posle nekog vremena iskrivljenosti vrata
vidim da ipak moram preći most. Tolio o tome da ću
stići na vreme. Krećem užurbano... Postoji nešto poetsko u
prelaženju Temze... uvek mi nekako navrnu kumulativna
sećanja Londona kroz životnu literaturu... samo ne kad žuriš
kao ja... Negde na pola puta izvadih telefon da
vidim koliko je sati i ugledah pisamce u gornjem
levom uglu... Otvaram poruku, drugar kaže da će kasniti i da će
stići oko 14:20, možemo ući i kasnije, ali ako želim da uđem
sam, kažem broj rezervacije koju mi je iskucao... Laknulo mi je kao
retko kad pre... Nema veze što kasnim, a opet... ući ću...
Sačekaću ga na keju ispred pozorišta, ući ću k'o
čovek... iz Srbije, sa kartom, ali i sa 20 minuta kašnjenja.
Sa mosta skrećem levo i
ubrzo stižem do Shakespeare's Globe Theater... Presmešna bela
kružna građevina, sa nekim čudnim krovom od nečega što liči na
mahovinu, kao da je zaista pravljena u 16. i 17.
veku. Neki glumci baš tad stajaše napolju u nečemu
što podseća na dvorište... da li je
pauza ili šta rade... Bože kakvi kostimi... e ovo je pozorište,
pomislih. Eto mi ga i drug stiže... penjemo se na stepenice do
zatvorene kapije, gde nas je dočekala gospođa obučena u odore iz
tog vremena... pitala da li imamo karte, odmah smo joj pokazali i
ušli. Globe pozorište se sastoji od bine i 3 prstena mesta za
sedenje koje koštaju 37 Elizabeta... pre nego što pomislite da sam
blesav što sam dao toliko para za pozorišnu predstavu ma koja ona
bila, reći ću vam da postoji opcija gledanja ispred bine, mesta su
za stajanje i koštaju 5 Elizabeta. Bez razmišljanja smo kupili,
jedva, pre nego što je bilo rasprodato. Kad smo ušli, stali smo
skroz pozadi, ali pozorište je malo pa ste i tako jako blizu, jedino
što kisnete ako pada kiša, a ne smete da raširite kišobran.
Simpatični redar je u prvih nekoliko minuta neprekidno pokušavao da
me skloni sa prolaza negde sa strane, iako je vrlo
dobro video da od gužve nemam gde u stranu da se sklonim.
Nisam kapirao u čemu je stvar dok nije u jednom trenutku neko počeo
besomučno da lupa na ta vrata... predstava je bila interaktivna...
glumci su prolazili pored nas a to lupanje je trebalo da predstavlja
kucanje na kraljeva vrata.
Uspeo sam delimično da
pratim fabulu, moram priznati da mi je bilo prezanimljivo... biti
tu... u Engleskoj... gledati Shakespearea... fenomenalni glumci...
bacanje crvenog papira, koji je trebalo da predstavlja
cveće, čini mi se, na nas sa krova. Macbeth je bio
savršen... ali ko je ono? Banquo... deluje mi poznat, ali ne znam ko
je... Hah... neuki ja... Kad sam došao kući svojoj beogradskoj
istražio sam glumačku postavu... niko nešto specijalno nije
snimio... osim njega... Banquo... piše Billy Boyd... ko je Billy
Boyd? I to mi je poznato, ali ne povezujem... ko bi to mogao biti?
Ulazim na IMDB, nokaout... ne šamar nego pesnica u glavu... WOW!!!
Gospodar Prstenova!!! Čekaj, čekaj... ja sam gledao glumca koji je
igrao u Gospodaru Prstenova!!!! Fenomenalistično!!! Billy Boyd je
glumio jednog od hobita u filmu, Peregrin Took, ili
Pippin, što je nagovarao drveće da krene u rat protiv
Sarumana i što je u prvom delu srušio kostura u rudnicima Morije,
pa je čudovište krenulo da ih juri i Gandalf je viknuo YOU SHALL
NOT PASS!!! Posle toga je umro... mislim Gandalf. Da sve bude ludo
preludo Banquo je gnevno u jednom trenutku kao deo predstave prošao
na pola metra od mene, skoro smo se zakačili ramenima, kada su
izlazili na vrata na koja smo mi ušli... Aaaaaaaaaaaaaaaaaa
holivudska zvezda odmah pored mene... nestvarno, padanje u svest što
bi Elizabeta, naša a ne njihova rekla...
Posle Macbethovog
jurcanja za duhovima završila se predstava... sačekali smo da ljudi
izađu i slikali se po pozorištu... definitivno jedna od najlepših
uspomena iz Londona... Dan je, ipak, bio daleko od završenog...
morao sam žuriti... radnja na Arsenalovom stadionu radi samo do 18h,
sad je bilo nešto posle 15. Opet sam prešao Temzu, ovaj put na
Millenium Brigde, onaj pešački što vodi direktno do St Paul's.
Tuda mi je najbolje da stignem na stadion. Opet sam se rastao sa
drugarom i dogovorio da se nakon mog putešestvija na sever Londona
nađemo kod Tower Bridge. Stigao sam brzo do stanice Arsenal...
izlazim... lep neki deo grada... eto me konačno i u severnom
Londonu. Našao sam
stadion odmah... tj prodavnicu... trebalo je ići samo pravo nekom
krivudavom ulicom. Ulazim u radnju... šta je bre ovo? Za jedan
svetski klub mnogo malo i jadno...vadim štampane papire sa slikama i
podacima proizvoda koji su mi naloženi za kupovinu... dva ima, treći
nema... pokušajte u radnji sa druge strane stadiona... aaaaa ima još
jedna radnja... OK. Kupio sam dva proizvoda koje su imali i krenuo ka
stadionu... odnosno njegovoj drugoj strani... popeo sam se na
stepenice... prešao neki mostić... pogledao levo... pesnica u
glavu! Emirates ispred mene!!! Ogroman, kao Wembley stakleni stadion,
ali ovaj za razliku od onog, nekome pripada. Prevelika obeležja
Arsenala, grb sa topom visi sa staklenih zidova... zaista
impresivno... veličina fudbalskog kluba Arsenal je
neizbežna. Eno je i statua Tonya Adamsa...
neki pripadnik afro-engleske... mnogo je glupo reći afro-američke
nacionalne zajednice, se ne skida sa nje... ne mogu da čekam da
se udostoji i pomeri, pa sam je uslikao sa
njim kako visi na njoj ...
Nastavljam oko stadiona... toliko je velik da se možete izgubiti
samo hodajući oko njega... Polako obilazim i eto je The Armory...
sad se već neke stvari poklapaju... Ovo je ona velika radnja koju
sam tražio., sa sve topovima ispred.. kao u Barseloni glomazna sa
svim mogućim Arsenalovim suvenirima.
Misija ispunjena, kupio sam
šta sam hteo... vratio se pored stadiona diveći se veličini
objekta, značaju koji ima i mojoj malenkosti koja doživljava stvari
koje ni u snovima nije nikad mogla poželeti. Čuli ste možda nekad
za derbi severnog Londona, ako jeste znate kuda sam krenuo odatle,
ako ne znate... stanica Seven Sisters i stadion Tottenhama.
Izašao sam iz voza i opet nemam pojma kuda treba da idem... ovaj deo
je opet malo... ne baš siguran za bitisanje nas sa aristokratskim
tenom... neki veliki afro-englez šeta sa megafonom i priča kako je
Isus zaslužan za sve... jeste jeste, pomislih... nego gde je
stadion... Krenuh desno i ugledah putokaz da je
trebalo da krenem levo... ajd' nazad... bio je to poslednji putokaz
koji sam video... šetao sam... i šetao... i šetao....upitah
prolaznika gde je stadion... a eno kroz park... OK kroz park...
šetam... i šetam... i šetam... upitah drugog prolaznika da li je
stadion negde blizu... ah još oko 15 minuta ili sedi na bus 5
stanica... Štaaaaaa??? Kojih bre 5 stanica??? Nisam
toliko zaludan... već kasnim u grad... neka dragi moj Tottenham...
videćemo se neki drugi put!!! Imao sam veliki motiv da ga vidim, kad
sam već tu, zato sam i pešačio toliko, mnogo sam se lomio i
odbijao da se vratim... jer ko zna kad ću opet biti tu... no ipak...
realno ja još ništa nisam video... a preostalog vremena je bilo sve
manje...
Promena plana, zovem
druga i javljam mu da se nalazimo na Picadilly Circus. Konačno nešto
poznato i u školskim udžbenicima prikazano... Wooow videću čuveni
Picadilly...a i njemu je tu odgovaralo, lakše mu je bilo da dođe.
Malo, ali ne previše tužan krećem ka gradu. U pitanju je velika
raskrsnica sa spomenikom i džambo LED reklamom na zidu zgrade,
odakle ako se ne varam počinje
Regent Street, najsnobovskija ulica koja se kasnije ukršta sa još
snobovskijom Oxford Street, ulicom gde je Novak
išao po svoju vimbldonsku opremu. Kako
izađete iz metroa pored vas je Lillywhites...
prodavnica u koju smo odmah ušli, a koja je razlog zbog čega nikad
više ništa sportsko neću kupiti u Srbiji... Sve firmirane patike
do 40 Elizabeta, kupio sam dve majice za ukupno 8 Elizabeta...
prodavnica na 4-5 spratova sa nenormalnim cenama za firmiranu robu...
jedino mesto za šoping od sad. Šetali smo se malo tuda, ulazili u
prodavnice sa suvenirima... magnetići
i koješta... nije ni toliko skupo baš... hah eno je Kraljica
Elizabeta, njihova, ne naša, voštana doduše... slikaću se.
Izlazimo... drug mi pokazuje kuda se stiže na Trafalgar Square...
drugi bitan momenat u centru grada. Bolestan je i umoran, ne može
više da me prati, ne ljutim se, pomogao mi je puno i ovako...
pozdravili smo se, videćemo se opet za par meseci na njegovoj
svadbi, ali sad nemam vremena za gubljenje... čeka me... Trafalgar
Square. U pitanju je turistička atrakcija u centru Londona, koja se
sastoji od nekoliko fontana ogromnog stuba, spomenika, kružnog toka
i prevelike zgrade Nacionalne Galerije...Nešto su radili pa je deo
oko fontana i spomenika bio ograđen, ali i sa tim, dopalo mi se...
gledao sam veliki kružni tok u kontra smeru... bilo mi je smešno
kako voze, ka meni nekako umesto od mene...
Umor me je već počeo
stizati... čitav dan sam na nogama u sedmoj brzini, uopšte nisam
imao vremena da predahnem... vidim da je levo Bakingemska palata, što
znači da bi desno trebalo da bude Westminster... palatu sam video
pre podne, a ono najbitnije – Westminster nisam... plan je bio da
se zaputim tamo jednu stanicu metroom i nakon toga Tower Bridge...
Ulazim u podzemnu... stiže voz... ulazim... i ubrzo shvatam... Prvi
i jedini put za sve dane koje sam bio tu... promašio sam
smer...AAaaaaaaaaaaaaaaa našao sam se... šta mislite gde? Baker
Street... po četvrti put... ali ovaj put to nisam želeo... nikako
nikako... neeeeeeeee!!!!!!!! Prokleti ja i Baker Street... totalno mi
je popustila pažnja... rezultat promašaja... izgubljenih 45 minuta
i promena plana... kombinovanje u glavi... najbolje mi je sad do
London Tower, pa odatle Westminster i hotel. Nakon dugotrajnog
nepotrebnog vozikanja stižem do stanice Tower Hill... izlazim i
ispred mene je tvrđava... The Tower of London...
velika... kamena... sa savršeno okošenim travnjakom... sagrađena
je još 1066. godine. Najpoznatija je kao zatvor u 16. i 17. veku i
po pogubljenjima koja su se tu vršila (iako ih je bilo svega sedam
do svetskih ratova 20. veka). Nije mi bila preterano zanimljiva,
došao sam zbog mosta, onog što se podiže, a koji je odmah iza
tvrđave. Prošetao sam malo i popeo se na
most... sav je nešto svetloplav... kako bre svetloplav, zar je uvek
bio takav? Nešto se ne sećam da sam ga po mračnim londonskim
filmovima gledao tako veselog... Nisam želeo da
ga pređem, samo da dođem do prvog nosećeg stuba, uslikam štošta
i vratim se... Baš je bio lep, kao u crtanom filmu,
kao da je od čokolade... da bih sad mogao da odgrizem deo mosta, kao
da je to najnormalnija stvar... Vetar je duvao toliko da mi je
zujalo u ušima... Okrećem se i krećem nazad... ispred mene dve
azijske turistkinje... kad čovek... izleće iz kola, maše nam
rukama i viče: “Gde ćete? Gde ćete? Most se podiže!!! To se
nikad ne dešava!!!” Okrećem se, zaista... ogromno parče asfalta
podignuto u nebo... Booooože ludog li prizora... kapija zatvorena da
se neko ne bi slučajno zaboo u podignuti asfalt... brod prolazi a ja
stojim i čekam da snimim trenutak kada će most početi da se
spušta... Činio je to polako... lagano... kao da ima sve vreme ovog
sveta... kada se spustio i kada su se dve strane
spojile, kapije su se otvorile... saobraćaj se nastavio, a ja
se okrenuo i krenuo nazad razmišljajući koliko ludačku, nečovečnu
sreću imam što sam promašio smer u vozu, promenio plan i došao
prvo ovde... šta je sve moralo da se poklopi, a poklopilo se, da ja
budem tu baš u trenutku koji se nikad ne dešava... da mi zauvek u
sećanju ostane prizor... momenat kada se Tower Bridge podiže i
spušta...

Neverovatno. Kako je splet okolnosti doveo do neceg prelepog... dakle neverovatno koliko srece. Znas da mi nisi bio bas mnogo jasan sa predstavom dok si je najavljivao ali posle ovoga sto si tamo doziveo shvatam da je vredelo. To sada zamisljam kao neko malo pozoriste u kome skoro da aktivno ucestvujes u predstavi, cak mislim da je mnogo bolje ovima sto plate 5 elizabeta i prate radnju i oko sebe. London kao da je cuvao iznenadjenje za tebe pa ti je toliko lepih stvari priredio za kraj. Prelepo. Uzgred misteriju mi nisi resio, znas ti....
ReplyDelete