Sunday, 4 August 2013

When you have eliminated the impossible, whatever remains, however improbable, must be the truth

Sve se promenilo i ništa više nije kao pre, a još skoro ništa nisam video. Da li je moguće da tamo negde postoji grad koji te svakim danom čini kvalitetnijim nego juče? Koliko sam samo toga planirao za danas... Ne znam kako ću stići sve... nisu još izmislili teleport... čak ni kineski... Konačno ću doručkovati u hotelu. Budim se u humano doba, telo mi je zahvalno, um je još na Wimbledonu sa Đokovićem na centralnom terenu. Prvo druženje sa prostorijom za obedovanje... tek trećeg jutra... za divno čudo ne treba mi adapter, ne idem nigde u 5:30, danas je dan za turizam... danas mogu da se opustim uz moj klasični hotelski doručak... dva parčeta nekog peciva, dve marmeladice i standardni sok od narandže iz kesice praha koji se nalazi u ponudi.

Totalno, potpuno i besprekorno osmišljen plan za današnji celodnevni turizam i prosvetiteljstvo. Počinjemo od Hyde Park, metro stanica Hyde Park Corner... i baš je korner... kako izađete eto vas na ulazu. Neviđeno je oblačno, najoblačnije do sad.. kiša mi ne gine... nemam sreće, baš danas kad sam čitav dan odvojio za razgledanje. Ulazim u park stidljivo... odmah na ulazu se vidi da je ogroman. Prilazim legendi, vidim da tu ima previše stvari koje bi možda trebalo videti kada bi se odvojilo jedno 10 sati samo za to. Naravno da nemam toliko, tako da sam krenuo polako kuda me je staza vodila, do bašte ruža. Tako nešto sam već video u Hamburgu u Planten und Blomen, ali tad baš nešto nije bilo ruža. Ovde ih ima, u raznim bojama u jednom krugu po kom šetaš i mirišeš... i mirišeš... Nastavljam pored jezera... sviđa mi se, sve odiše nekom tamno zelenom bojom, gomila klupa... personalizovanih... da li čak i prisvojenih... neka imena i prezimena stoje na njima... Prošetaću do mosta koji vodi preko jezera, u deo parka gde su Dajanina fontana, i svašta nešto još, pa ću se vratiti, isto ovako pored dugačkog jezera. Ugostiteljski objekti, velika količina prenaraslih ptica sa velikim kljunovima, koje žive ovde, se okupila na obali... deluje kao da se dogovaraju šta im je činiti danas... apsolutno ih ne interesuje što prolazim pored njih... oni brinu svoju brigu... a ja ozbiljno razmišljam o tome da postanem beskućnik ovde.

Na žalost to nemam vremena da uradim sada, moram dalje uskoro će 09:00, najbitniji trenutak... pa... tog prepodneva... ipak pre toga još moram videti Harrods – ogromnu i poznatu fensi prodavnicu. Nazad do Knightstbridge stanice... izlazim... tražim I am here stubić, nalazim ga, ali nešto ne obraćam pažnju jer mi se čini da ga vidim u blizini. Krećem na tu stranu, eno ga tu je, veeelik, prevelik, baš kao na slici. Slikam jednom, dva puta, tri puta, pokušavam da se izmaknem da ga uhvatim ceo. Baš sam se namučio da što bolje uslikam.... samo... ovo je Mandarian Oriental Hotel London. Stativa! Dobro niko ne zna da to nije to što ja tražim... nego da se ja polako udaljim... u potrazi za onim što mi treba... Vraćam se do I am here i sad sa malo više pažnje gledam gde piše Harrods... OK sad znam gde i kako i ovaj put eno ga stvarno. Još je veći nego Mandarian Hotel, lepši je, deluje kao stotinu metara dugačka zgrada sa kitnjastim prozorima u boji cigala... naravno, bilo je zatvoreno jer nije bilo ni 9 ujutro... ali sam osećaj stajanja ispod tako nečeg velikog je bio fascinantan...

Došao je trenutak koji opravdava moje postojanje i daje mi smisao života... još malo pa će biti 09:00 vreme je da se krene. Pravac Green Park stanica, presedanje na Jubilee liniju i odbrojavanje stanica... dobro ima samo jedna do mog odredišta... Bond Street i onda... opet nešto što sam čekao čitav život... taj natpis koji sam mislio da postoji samo na filmu. Voz staje... otvaraju se vrata... BAKER STREET! Ogromna je gužva pošto je ovde spajanje 5 linija... ja čekam da svi odu, da ostanem sam, da gledam u zid, koji na svakih desetak metara ima plakat scenu iz neke od Sherlockovih avantura sa kratkim objašnjenjem... prošetao sam sa jednog kraja platforme na drugi, pregledao i pažljivo pročitao svaki... bile su to scene iz The red-headed league, The sign of four, The lion's mane, The hound of the Baskervilles i Charles Augustus Milverton. Posle nekoliko minuta divljenja metro stanici krenuo sam ka izlazu... koji je u svojoj potpunosti opet po zidovima obeležen sitnim Sherlockovim siluetema, njih hiljade, crvenih i crnih. Osetio sam fenomenalno uzbuđenje i želju da budem tu, kao da pripadam tome, hah metro stanici... Nisam znao kuda treba da krenem, pitao sam neko uniformisano lice... nisam baš bio siguran koja je njegova funkcija tu... rekao mi je kreni desno, pa skreni desno i to je Baker Street, šetaj oko 3 minuta i tu je sa leve strane ulice. Svakim korakom sam bio sve uzbuđeniji, sekunde me dele od onoga što želim da budem kad bih mogao da budem predmet fikcije. Ubrzo stižem... u stvari baš je kao u ovom modernom Sherlocku BBC produkcije, ulica, pa raskrsnica, samo što u seriji fali jedan semafor pre raskrsnice. Zatičem se ispred broja kog znam u snu, najpoznatije mi adrese u Londonu, 221b Baker Street. Sve je kao na TV-u, neverovatno koloritno, beli ulaz sa velikom tamnozelenom tablom The Sherlock Holmes Museum. Prelazim ulicu, tu stoji stariji bračni par i azijski turista koji deli moje oduševljenje. Slikamo se svi međusobno... azijski turista pokušava da uđe... bezuspešno... kako? Zašto? Stariji bračni par je iskusan... muzej radi od 9:30... Kakoooooooo? Bio sam siguran da radi od 09:00... to je bila poenta svega, čitava vremenska konstrukcija je pravljena po tome... sada je 09:17... nemam 13 minuta za gubljenje... ništa nastavljam na Wembley, pa ću u povratku da svratim.

Jubilee linija ide dalje na severozapad ka Wembley Park stanici, ali to je dosta daleko... da li ću stići nazad i još posle na vreme do Bakingemske palate na promenu straže u 11:30? Nema mi druge, moram biti brži od najbržeg zeca, koji je dobio počasno mestu u McLaren Mercedes bolidu formule 1. Voz ide nikad sporije... naravno... zašto bi žurio baš sad kada meni treba? Posle iritantnog putovanja počela je i kiša... kratko sam pomislio ako sad opet moram da tražim stadion i gubim vreme i na to, ugasio sam. Danas je dan za wow space stadione, njih sam zadržao za kraj, da se ne bih razočarao u ostale. Kako sam izašao iz presporog voza u daljini se ukazao ogromni luk koji prekriva novi Wembley, najpoznatiji engleski fudbalski stadion. Nije bilo dileme kuda treba ići... čak nije bio ni predaleko, tako da sam se jedan look right, look left pešački prelaz kasnije našao na šetalištu koje vodi pravo do njega. Sama stanica je biser arhitekture, ogromna, sa velikim brojem stepenica, tako da može da primi 90.000 gledalaca, koliko se zaputi na neku manifestaciju. Nakon 100 metara i više kišnih kapljica stajao sam ispod građevine u koju je 2006. uloženo 900 miliona EUR. Ogromno parče stakla na kom igra engleska reprezentacija, sa tim već pomenutim lukom iznad konstrukcije, za koji nisam baš siguran čemu služi, ali da deluje impozantno... Osetio sam svu nemoć običnog čoveka kada gleda u svetsko čudo. Zagledao sam nekoliko minuta i požurio nazad... muzej je već uveliko otvoren.

U kontra smeru voz je išao mnogo brže, tako da je njegova brzina bila obrrnuto proporcionalna količini mog nerviranja... Izlazim sa stanice, sada sam već Sherlock, znam tačno kuda treba, desno, pa desno, pa do 221b, a ispred muzeja... red... AAAAAAAAAAAAA!!!! Koliko se sad to čeka... ništa... nemam izbora... stajem u red jedno 20 metara od ulaza. Posle par sekundi prilazi mi simpatična devojka obučena u nošnju iz Londona 19. veka i pita me da li imam kartu za muzej. Nemam, kažem malo postiđeno. Ah, u tom slučaju morate ući u radnju i kupiti kartu. Mislite, ja sad mogu ovako preko reda, pravo u prodavnicu. Da, da. JeeeeeeeeeeeeeeeeeeJJJJJJ pa zato sam i došao!!!! Skoro trčećim korakom ulazim u Sherlock Holmes prodavnicu suvenira, o ovome sam bukvalno sanjao prethodnih dana, to je mesto na kom sam u ovom trenutku najviše na svetu želeo da budem!!! To je najskuplja radnja na svetu... Nema ništa ispod 10 Elizabeta... možda neka olovka ili nešto vrlo nisko na lestvici cena-doživljaj-vrednost. Dve devojke rade, obučene u stare nošnje, totalno su prijatne, kad već cene nisu. Dosta sam se dugo vrteo pokušavajući da nađem idealan poklon. Razmišljao sam o luli, ali ove lule su em skupe, em nebrendirane, kao da sam ih kupio negde bilo gde. HA! Eno detektivskih kapa, simpatični Italijan je stavio jednu na glavu i slika se sa njom iz svih mogućih uglova... Možda da uzmem to... ali ni to nije brendirano... opet... kako nisu tako mogli bar da utisnu tu siluetu, da ta kapa dobije dodatnu vrednost, ccc osnovi ekonomije su dodatna vrednost, pa i da je prodaš za 50 Elizabeta, ljudi kao ja bi sigurno kupili. Nakon višeminutnog vrtenja u krug naleteo sam na nešto što mi se učinilo najlepšim u radnji, bila je to drvena kutijica u kojoj je bio novčić sa toliko traženom siluetom i nekim ispisima sa obe strane... Bio mi je prelep... slaDJA će se obradovati... bar se nadam... Sebi sam odabrao strip avanturu The study in scarlet za 15 Elizabeta i uputio se ka kasi. Ove dve stvari i kartu za muzej. Pošto je ona? 8 funti sterlinga... Samo? Pa to je nepobedivo na lestvici cena-doživljaj-vrednost. Izašao sam ubrzo i opet stao u red da uđem u muzej. Ljude koji su čekali je zabavljao čovek obučen u Sherlocka, a kišobran im je držala da ne pokisnu mlada dama obučena u crno... sad kad razmišljam, možda je trebalo da predstavlja Irene Adler... ili nemam pojma...

Nisam imao pojma ni koliko dugo će čekanje u redu da traje, a približavalo se i 11:30, odnosno promena straže... Nema veze vratiću se u muzej kasnije, moram sada ići dalje. Pravac Green Park, stanica najbliža Bakingemskoj palati, kako mi je drug sa kojim je trebalo da se nađem za koji minut objasnio. Uspeo sam stići par minuta ranije... Kada izađete sa Green Park, odnosno nađete se u parku već je lako, jer svi idu u jednom pravcu, onom Bakingemke palate... tako da sam samo pratio masu. Ubrzo sam stigao do izlaza, odnosno kružnog toka koji je ispred palate... kiša već uveliko pada... neverovatna slika... gomila ljudi koja čeka isto što i ja... A tu odmah pored... živi kraljica... čooooveeečeeeeee gde sam to ja? Gde sam to ja, ali gde je to on? Zovem drugara i kaže mi da se dogovorio sa ovim našim mladim teniserom iz mog rodnog mesta, što je došao da igra juniorski Wimbledon, trebalo je da se vidi sa njim i njegovim trenerom tog dana, tako da ćemo se nas dvojica naći u 14h na Shakespeareu. OK, reci mi samo gde da stanem, gde će da bude ta promena straže? Stani tu negde, ne možeš da promašiš... OK stojim ja, mislim ne stojim, nego obilazim... razmišljam kako ja sad upravo stojim ispred Bakingemske palate... pa to je moćnije nego da sam David Beckham... dobro nije, ali za dete koje je odraslo na anglo-saksonskoj kulturi ovo je definitivno bio jedan doživljaj koji se nigde drugo nije mogao osetiti. Mada, ova palata mi nešto sivkasta, sad kad gledam... nije mi baš onako mermerno bela, kao što sam je viđao na televiziji... Prilazim ogradi da vidim vojnike što nam čuvaju Elizabetu, njihovu, ne našu... mnogo su smešni... kad stoje, stoje k'o figurice, a kad šetaju, šetaju k'o igračke, lego kockice... Velika je gužva, teško je doći do dobrog pogleda... Oči mi lutaju levo desno... do table na kojoj piše: sledeća promena staže – sutra... ŠTAAAAAAAAAAAAAAA???? Kako breee??? Pa, pa, pa, nisam zakasnio... svi ovi ljudi... lepo je pisalo na internetu 28. jun, danas je 28 jun... kako onda sutra??? Čujem ženu u pozadini kako komentariše da im je promaklo... izgleda da su i oni imali informaciju da je danas... ne razumem... to se ne odlaže baš...

Brzo sam se prilagodio novonastaloj situaciji, pomislih ako sutra polećem oko 3, mogu doći sutra da vidim. Nenadano imam višak vremena, plan je bio da se posle ide u Camden, deo grada koji mi je Nensi Gay Walker naložila da posetim pod pretnjom raskida naše veze. Vratiću se u Baker Street, po treći put, valjda ću sad ući u muzej konačno... Red je još duži nego ikad ranije... Baš mi se ne da... neka doći ću sutra... šta sad da radim? Nisam imao ništa spremno za ovaj nepredviđeni slučaj... gledam šta bih mogao da obiđem... Marble Arch je blizu, a iza toga Notting Hill... Može to, deluje zanimljivo. Izlazim na stanici Marble Arch, sva je u svetlucavom kamenju. Nisam baš bio siguran šta je to što treba da nađem, tako da sam se zadovoljio pogledom na veliku zgradu na kojoj je to bilo napisano i vratio se u metro, ka stanici Notting Hill Gate. I dan danas mislim da sam propustio da vidim to što je trebalo ali šta da se radi, padala je kiša i nisam imao mnogo vremena. Nisam gledao film, tako da nisam znao šta na Notting Hillu ima tako posebno. Drug mi je rekao da potražim Portabello Road i da je to u suštini to što meni treba. Izašao sam sa stanice, ulica je gradilište, sve je ograđeno, nalazim I am here i tražim Portabello Road. Izgledalo je lako, ali sam se ja gubio i nalazio neko vreme sve dok konačno nisam ugledao naziv ulice koji tražim. Ceo kraj je u onim zeleno, pink, žuto, belim kućama kao što mi se čini da je bilo u filmu. Non stop se smenjuju, jako lepo i zanimljivo, a u samoj ulici su neke radnje sa kojekakvim stvarčicama, đinđuvama... čekirao sam i to...

Bio sam već pomalo u panici, treba stići u Camden i vratiti se do Globe pozorišta za 14h. Presedam na Tottenham Court Road na Northern liniju i skoro istrčavam na stanici Camden Town... Šta je taj Camden, pitao sam svojevremeno Nensi. Googlaj brate! Mrzelo me, na kraju mi je rekla, ali moram priznati da nisam baš bio pripremljen za prizore koji su usledili. Gomila prečudnih, neverovatnih radnji sa Union Jackovima na sve strane. Neviđena mešavina gotik, pank i svakavih drugih radnji, sa ogromnom čizmom iznad jedne od prodavnica. Totalno freeky ulica... evo i Camden Marketa... hahahah pa ovo je buvljak!!!! Maaaaaali buvljak, sa tezgama... presmešno... sa jedne strane ulice mali buvljak, a sa druge gotik radnja sa stotinama crnih čizama svih vrsta, dark side prodavnicama, ogromnim zmijama koje stoje umesto imena lokala, čizma vezana lancima... pa ovo što tu ima čovekov um ne može da osmisli, a kamoli napravi. Potpuno impresioniram Camdenom i ukusom Nensi Gay Walker shvatam da ćemo mi biti zauvek u vezi... bez nje ovo nikad ne bih video, spoznao, dakle ovo bez nje uopšte nikad ne bi ni postojalo... Premalo sam imao vremena da uživam u pomisli da sam na desetak minuta bio panker, darker i gotičar. Brzinski sam joj uzeo poklon, morao sam nastaviti, morao sam stići do 14h u Shakespeare's Globe Theatre.

2 comments:

  1. Potpuno docarano, toliko da sam na momente lutala ulicama Londona. To je ono sto trazim u knjigama, gledati tudjim ocima a ipak pustiti masti na volju. BRAVO dragi braticu. Poklon je prelep, to znas, a ono sto ja sada ne znam je da li si stigao da obidjes muzej????

    ReplyDelete