Sedim u kafiću na stolici
ne baš prijatnoj prema gostima, u nekim kamenčićima, tako da mi
cela situacija deluje da će su pre nego kasnije prevrnuti i
napraviti čaplinovsku komičnu scenu u sred
fensi ugostiteljskog objekta u centru grada. Čekam JB da stigne,
treba da mi da novac za poklone koje smo se dogovorili da im donesem
sa stadiona Arsenala. Kasniće, javlja mi... odgovaram joj da sedim u
neudobnoj stolici na nestabilnoj podlozi dok konobarica sa obrijanom
stranom glave i crvenom kosom pokušava da me usluži... bolje
požuri. Stiže ubrzo i pruža mi moje prvo iskustvo sa britanskom
Funtom sterlinga... HA! Gle čuda, na 20 GBP Kraljica Elizabeta...
nasmejah se ironiji svoje sudbine... Kad sam
stigao kući, poželeh da saznam ko se nalazi na ostalim novčanicama
koje postoje i dolazim do fantastičnog saznanja nesagledivih
ironičnih razmera... Na svim engleskim Funtama sterlinga je aktuelni
monarh... tj. Kraljica Elizabeta, samo se ličnosti na poleđini
menjaju. Nije ni moglo biti drugačije... bezmalo nemoguća naša, ne
njihova Kraljica Elizabeta će biti sa mnom sve vreme dok budem
boravio u imperijalističkom i kolonijalističkom Ujedinjenom
Kraljevstvu Velike Britanije i Severne Irske... Svakog dana, od jutra
do mraka... Elizabete svuda oko mene...
Eto me na aerodromu Nikola
Tesla, teško da ću ikad zaboraviti moj prvi
susret sa našom zračnom lukom i kako sam pomislio koliki je to
svemir u odnosu na sve što kod nas postoji... Ovaj put jedna novina,
koje ranije nije bilo... Pozitivno, pozitivno... neko zaista izgleda
tu nekad i uključi mozak... Sklonili su onaj kretenski metal
detektor pre pasoške kontrole, tako da sada više ne morate dva puta
da skidate sve metalne objekte sa sebe, već je dovoljno da to
uradite samo pred ulazak na gate sa kog vam avion poleće. Moj je
otvoren, odoh da sednem da sačekam ukrcavanje... Pored mene seda
stariji čovek, rekao bih da ima oko 60 godina, možda više... sedeo
je mirno do jednog trenutka kada me je upitao da li ja možda putujem
za Nju Jork. Ne, rekao sam, samo do Londona. On putuje za Nju Jork, a
ne zna jezik, pa je tražio verovatno nekog ko bi mu pomogao da se
ukrca na pravi avion i da se snađe kada tamo stigne. Snaći ćete
se, rekoh mu razmišljajući šta mu to u životu treba, u tim
godinama, bez znanja jezika da se mlati toliko u nepoznato... dosta
ljudi je nastavljalo za USA, siguran sam da je našao nekog, ja sam
mu pomogao toliko, što sam mu rekao kako se kažu neki osnovni
izrazi koji su ga zanimali... Nadam se da je
dobro stigao.
Avion JAT, ovaj put bez
propelera, već sa turbinom... što je bilo olakšanje, osetio sam se
sigurnijim... a nije bilo ni onog iritantnog pištanja koje nam je
bušilo lobanju prošle godine na putu za Berlin. Kroz prozor nismo
mogli mnogo videti jer je bilo oblačno, ali je sve ipak bilo
savršeno do trenutka kada nam pilot aviona nije rekao da uživamo u
letu. Nije prošlo sat vremena od tog trenutka dok posada aviona nije
počela da nam deli Landing kartice. Pitaju me da li mi treba, a ja
pojma nemam ni šta je to, a kamoli da li mi treba. Uslišili su moje
interesovanje i objasnili mi da ako ostajem u Engleskoj tj. ne
putujem dalje moram da imam Landing Card. Uzeh je u ruke i vidim da
ja sad to treba da popunim. Nisam verovao očima... Nije bilo
dovoljno što sam dao 100 EUR za vizu, koju sam pritom čekao 3
nedelje, niti to što sam morao da predam gomilu papira da bih istu
dobio... ja sad u avionu moram da popunjavam neku Landing
karticu izdatu od strane Britanske (Po)Granične
Agencije, da pišem ko sam, šta sam, koliko ostajem i gde ću
da spavam... Kod kraljice u Bakingemskoj Palati, eto gde ću da
spavam... đubrad imperijalističko-kolonijalistička. No, morao sam
se pokoriti sili, sačekao sam da neko od osoblja prođe pored mene i
zatražio da mi spuste torbicu i fasciklu gde se nalazila hemijska i
potrebne informacije za popunjavanje. Naravno, hemijska mi je crkla
čim sam popunio ime i prezime... dodatno sam se iznervirao... srećom
preko puta mene sedeo je čovek iz konkurentske firme, upoznali smo
se u Zagrebu pre nepunih mesec dana. On je iz Hrvatske i mislio je da
mu ne treba Landing Card, pozajmio sam hemijsku i popunio karticu...
bolje sad, nego na aerodromu pomislih.
U jednom trenutku se nebo
ispod nas pročistilo i video sam kopno... koje je uskoro postalo
more, odnosno La Manš, nešto mi prljavo ovo bre, priobalje
pogotovo, nije mi delovalo kao neko more... dok se nismo našli iznad
pučine, e tad se već sve zaplavilo i prisustvovao sam prizoru koji
niti sam očekivao, niti sam uspeo da shvatim... Vetrenjače... na
sred mora... njih mnogo... i vrte se... tako u moru... neverovatno...
i to na mnogo mesta... u nekim rasporedima od recimo po 30 na mnogo
mesta duž La Manša... hah... šta sve ja neću videti u životu
svom. Prelećemo englesko kopno, tu smo... imao sam neki čudan
osećaj kao da prelećem drugu planetu i da je tu sve drugačije od
svega što sam do sad doživeo i da će mi ovde biti čudno,
prečudno... Eto nas iznad Londona, dovoljno smo nisko da mogu lepo
videti grad i već iz aviona vidim London Eye, Tower Bridge... wooow
Tower, mnogo je lepši nego što sam zamišljao, sav je u nekim
veselim bojama... otkud to, upitah se. Na sreću ništa drugo nisam
prepoznao pa nisam sebe uskratio za osećaj iznenađenja kada budem
istraživao... ostao sam nevin od tog znanja, što bi Macbeth rekao.
Sleteli smo, šetamo do
pasoške kontrole i imam šta da vidim... milijardu ljudi iz trećeg
sveta ispred mene čeka da prođe pasošku kontrolu... Pa ja odavde
neću izaći satima. Stajem u red, čekam, šta ću? Ovo je terminal
4, terminal za treći svet... već sam se pomirio sa tim da mi uvek
slećemo na terminal koji je izdvojen ili dodatno napravljen za nas
nepoželjne ili polupoželjne... Ako pogledamo metro mapu Londona
videćemo da postoji voz koji ide do terminala 1,2,3 i 5 i voz koji
mora da pravi poseban krug da bi došao do terminala 4, pa se posle
vraća na terminale 1,2 i 3 i nastavlja ka gradu. Gledam levo-desno,
ima svega oko mene, što Rusa, što afro-amerikanaca, azijata svih
vrsta... Svetsko prvenstvo u stajanju u redu, tu bar ne igramo
kvalifikacije već smo se automatski plasirali za prvenstvo terminala
4 samim tim što posedujemo ćirilični pasoš
Republike Srbije. Hah eno ga gospodin iz Hrvatske što mi je
pozajmio hemijsku, jedan zmijski okret u redu je ispred mene...
popunjava Landing Card dok šeta... eto ti! Kao tebi ne treba, bio
sam malo zao, ali ipak vrlo zahvalan što mi je pomogao... zaista
nisam želeo da budem u situaciji da moram tu da šetam i da pišem u
isto vreme, pa još da mi odmah crkne hemijska.
Želeo sam biti skoncentrisan na trenutnu situaciju i kako da se što
pre snađem i završim sa ovim.
Red je relativno
brzo išao jer je previše šaltera primalo nas potencijalne
lažne azilante i ratnike džihada. Ja sam završio kod simpatičnog
starijeg gospodina koji me je pitao gde idem. Rekoh na sajam grafike
u Excell centru, čuo je za to, kaže. Busy day? Procedih u nadi da
će ga moj upit oraspoložiti i učiniti da me pusti brže. Osmehnuo
se, lupio mi pečat i zvanično me pustio u famozno Ujedinjeno
Kraljevstvo Velike Britanije i Severne Irske o kom se
kroz knjige i televiziju toliko pripoveda... Odoh po
prtljag... Torba mi je već bila na onom kaišu što se vrti, super,
bar za to ne moram da brinem, nešto lepo u ovom gubljenju vremena...
Pravac lift i sprat -1, metro. Izlazim iz lifta i zatičem malo mi
neshvatljiv prizor... Sa leve strane na aparatima ljudi kupuju neke
kartice, a malo dalje od njih neki red ljudi koji se baš ne
pomera... isto se čeka nešto... Stajem u ovaj red za aparate, ima
tu neki Indijac/Pakistanac kao službeno lice, pomoći će mi. Stižem
na red, kažem mu šta mi treba... Plaćaš gotivnom? Da. A ti treba
da staneš u onaj drugi red. Onaj što se ne pomera... naravno...
nije ni bilo realno da treba negde drugo da stanem...
Zaista se nije pomerao... Iza mene neka Kineskinja, pokušava
da me ubedi u nešto, pojma nemam šta... drži dve Oyster kartice i
priča mi kako ja to treba da kupim za ne znam šta, jer je to bolje
od onoga što sam ja hteo da kupim... dan danas nemam pojma da li je
pokušala da mi proda to njeno ili je samo htela da mi pomogne,
ili... šta god... brzo sam nasilno prekinuo komunikaciju...
U nekom trenutku je red
počeo da se pomera polagano, zakrčili ga neki afro-amerikanci iz
USA, bilo ih četvoro, ko zna šta su hteli... Gospodin ispred mene
je na jakom ruralnom američkom engleskom polako počeo da se
nervira... Stajao je ispred mene i pričao sebi u bradu i malo meni
rekao bih, kako ako red ne počne uskoro da se pomera, uradiće nešto
što neće biti prijatno. Uskočio sam u razgovor komentarom da ću
dići u vazduh ovo ako mi posle svog čekanja ne prodaju ono što
hoću. Hteo sam da isprovociram sazanjanje da li uopšte stojim na
pravom mestu. A šta hoćeš da kupiš? Kartu za 7 dana, kažem Da,
možeš to tu, to ću i ja kupiti. Super, pomislih, čekam sad, pa
koliko god da traje. Interesovalo me je odakle je taj jaki ruralni
naglasak, znao sam da nije bio baš sa samog konfederativnog
juga, tamo Misisipi, Tenesi itd. to je
jako specifičan akcenat, pa sam na njegovo pitanje odakle sam
uzvratio. Čovek je bio iz Indijane, pomenuo sam Indiana Pacers,
Pejtona Meninga i Andia Laka, Indi 500... Pa ti znaš dosta toga, bio
je iznenađen... Da, volim sport. Stigosmo na
red, on je kupio svoju kartu, ja posle par trenutaka čekanja svoju.
Šta želite, pita me prodavac na šalteru, opet pripadnik neke
etničke manjine, odnosno sad već polako i većine... Kartu za 7 dana, zona 1-6 (aerodrom je u zoni 6).
Da li ćeš putovati od prve do šeste zone svaki dan? Ne. Pa onda ti
to ne treba. Koliko god da sam bio oduševljen njegovom brigom za moj
budžet ipak sam želeo tu kartu, da ne razmišljam ni o čemu kad
budem putovao, jer sam znao da ću puno putovati. OK, its your money
poručio mi je i uzeo mi 60 Elizabeta. Posle dva izgubljenja sata uspešno sam izašao na platformu da
sačekam plavu Pikadili liniju za grad... bila je velika gužva...
igrom slučaja našao sam novostečenog poznanika iz Indijane i
nastavio razgovor dok smo čekali voz. Rekao sam mu da idem do
Hammersmith stanice, on je išao jednu dalje... bilo mi je čudno...
znao sam da ga nikad više neću videti onog trenutka kada budem
izašao na svojoj stanici. Ubrzo je stigao Pikadili.. ništa posebno
pomislih... predugačak voz... ne nešto moderan, sasvim prosečan...
pratim gospodina iz Indijane, kročim unutra, sedam pored njega...
vrata se zatvaraju... krećemo... Welcome to London...

pre nego procitam. gledam na 2. rts-a, poseta kraljice Elizabete Beogradu 1972. :)
ReplyDeletenadam se da ces nam tek pisati, ili kao, to bi bilo to ;). a moze i tako :)
ReplyDeletePredivan uvod, jedva cekam nastavak price. Hvala ti sto nam ovako docaravas dozivljaj, kroz humor delis ushicenje sa nama.
ReplyDeleteP.S. Upitah se na tren da li ce kolega iz lepe njihove popunjavati, ali shvatih uskoro da sam se nepotrebno zabrinula.
Neeee, to be continued and continued and continued... Naravno da ce popunjvavati... mislim sad vise nece, ali tad je jos popunjavao
ReplyDelete